Drama Franka Wedekinda ostaje jedno od najprovokativnijih djela modernog teatra. Njegove drame, poput ''Buđenja proljeća'' i ''Pandorine kutije'', izazivale su skandale zbog svoje iskrene obrade seksualnosti, tijela i društvene represije. Wedekind je kritički promatrao buržoasko društvo i njegove norme, prikazujući mlade i žene koje se pokušavaju snaći u svijetu odraslih kroz crkvu, školu i obitelj. Njegove junakinje često postaju ''Everywoman'', univerzalni simbol žene u sukobu s društvenim pritiscima.

Posebno mjesto u teatarskoj povijesti zauzima predstava ''Lulu'', izvedena u Mostaru prije rata, u režiji hrvatskog avangardnog redatelja Branka Brezovca. U ulozi Lulu nastupila je Bahrija Nuri Hadžić, operna solistica čiji talent je ostavio trajan trag u bosanskohercegovačkoj izvedbenoj umjetnosti. Nažalost, sačuvano je vrlo malo pisanih materijala o Bahriji Nuri Hadžić, što predstavlja kulturni gubitak za našu zemlju, a fotografija njenog nastupa gotovo da i nema – poznate su tek dvije.

Wedekind u ''Pandorinoj kutiji'' još oštrije iznosi svoju kritiku društva: muškarci od žene prave seksualni objekt, „cirkusku životinju“ ili platno svojih fantazija, dok se društvo promatra kroz prizmu represije i licemjerja. Lulu, koja završava kao prostitutka, postaje simbol sukoba između ženstvenosti, slobode i društvenih okvira. Prijeratna mostarska izvedba ovom dramom pokazala je da i tadašnje pozorište prati i interpretira univerzalne teme seksualnog sazrijevanja, represije i manipulacije.

Ova izvedba, iako rijetko dokumentirana, važan je dio kulturne i pozorišne baštine Bosne i Hercegovine. Njena izvedba podsjeća na značaj avangardnog teatra i umjetnika poput Wedekinda, ali i na važnost izvođača poput Bahrije Nuri Hadžić, koji su donosili inovativne i hrabre uloge publici.