Kao neko ko voli pozorište, scenu, predstave i kinematografiju, oduvijek sam osjećala posebnu povezanost s tim svijetom. Još kao djevojčica zavoljela sam teatar, a ta ljubav traje i danas. Sa porodicom sam često posjećivala Bosansko narodno pozorište (BNP), gdje sam prvo gledala dječije predstave, a kasnije i one za odraslu publiku.

Jedno od pitanja koje se često postavlja glasi: Zašto su nam predstave potrebne?
Vjerujem da su potrebne upravo zato da nešto naučimo, da iz svake izvučemo poruku ili pouku — i da kroz njih pogledamo svijet realnije, bez ružičastih naočala. Svaka predstava na svoj način nosi posebnu temu, poruku i energiju. Od komedija i tragedija do priča koje nas suočavaju s realnošću, svaka u nama probudi neki osjećaj, razmišljanje ili sjećanje.

Mnogo predstava je na mene ostavilo snažan utisak, ali izdvojila bih nekoliko koje su mi se posebno urezale u pamćenje:
„Drama o Mirjani i ovima oko nje“ – drama o običnom životu u kojem ima mnogo emocija, iako nema velikih riječi.
„Medeja“ – predstava koja pokazuje koliko propala ljubav može zamračiti um i odvesti čovjeka u samouništenje.
„Tri dana“ – kroz crni humor otvara pitanje da li su banke produžena ruka đavola i s kim zapravo potpisujemo svoje „ugovore.

Svaka od njih na svoj način me podsjetila koliko je teatar zapravo ogledalo društva — realno, snažno i iskreno.

Pozorište nije samo mjesto gdje glumci izgovaraju tekst, ono je prostor u kojem prepoznajemo sebe. Kroz svaku repliku, svaku tišinu i svaki pogled na sceni, mi se susrećemo s dijelovima svog života, svojih emocija i svojih odluka.
Zato su nam predstave potrebne: da nas podsjete koliko smo ljudi, koliko osjećamo, griješimo i rastemo.
Teatar nas uči empatiji, razumijevanju i snazi da pogledamo istini u oči, pa čak i kad nije lijepa.
I možda baš zato, bez obzira na to koliko je svijet digitalan, pozorište će uvijek imati svoje posebno mjesto.
Jer neke stvari, jednostavno, ne možete doživjeti kroz ekran, morate ih osjetiti uživo.