Mahom današnjice koja obuzima trkačku scenu u svjetskom noviu, danas sve više i više postoje slučajevi gdje trkači trče određenu distancu da bi kasnije zapravo i odustali od istoimenoga. Ali zapravo, šta se krije tu kao istina i koji je razlog tome? Mnogobrojni faktori utiču na takve radikalne odluke trkača tokom trka gdje sve više i više njih koji su profesionalci započnu oštar start i završe nažalost neslavno.

To ne možemo reći za Kenijske trkače koji imaju mnogo brzine u svojim nogama. Redovitim treninzima koje imaju ali i sami uslovi života u tim zemljama su specifične i donose neke od najbrojnije uspjehe koje su reprezentirane širom svijeta. U duhu fair-play svih trkača cijeloga svijeta, generalno kada je neki trkač u nevolji često mu se pruži vid borbe jer ono nije samo nadmetanje, nego i pružanje potpore.

Sve više mi se čini da u trčanju postoje nekakvi "turbo trkači" koji bi za malo slave prodali mnogo toga. A zapravo mnogo toga ni ne nude gledaocima da mogu da uvide stvarnu situaciju. Ti trkači nisu baš mnogo slavni, ali zato jesu mnogo brojniji kada se govore o lijevim intervjuima gdje redovno blate neke afirmirane trkače. Ali i to je vid trke očigledno, gdje svako ima moć govora i gdje svako ima pravo da radi ono što mu se može, makar i blatio nekoga tako javno i bestidno.

Sagledavajući činjenicu iz raznih uglova, možemo da zaključimo da je stvarnost malo drugačija od onoga od čega mi kao gledaoci gledamo - da zapravo trkači u duhu fair-play ponekad često gaze jedni preko drugih zarad nekih titula koje su beznačajne, a u isto vrijeme donose ogromni novčani dohodak kako bi trkači trčali neke od narednih trka. I to se već godinama unazad olako oprašta, ne radeći ništa povodom toga da se suzbije iako je ukazivano mnogobrojno puta na to.

Kada snaga izdaje, posebno na nekim dijelovima gdje je potrebna pomoć pejsera sve više njih priskače u pomoć dok se formira ta jedna mala ali odabrana grupa trkača koja predvode jedan sjajan i značajan ritam koji se teško može pratiti za ostale trkače. Ali postoji i aklimatizacija tokom trčanja koja je od preke važnosti gdje iako moguće je imati sjajan ritam, zapravo je teže ostvariti onda dobar rezultat zbog vremenskih uslova koje znaju da budu izuzetno surove i nepristupačne za svakoga. A svijet sporta to ne prašta olako pogotovo na značajnim terenima i trkama.

Iako trkači imaju sagrađene forme unazad mnogo godina, ipak današnja klima u trčanju je sve više i više nepogodna te sve više i više se pitamo da li je onda trčanje preživljavanje ili ponekada prevazilaženje kroz ekstremne toplote. Mada odgovori su pomalo i čudni jer nemoguće je pronaći zapravo bilo kakav način da ih iskažemo osim nadanja da će jednoga dana biti kao nekada prije - a to je ponekada skoro pa i nemoguće.

Postoje razni derivati koji pomažu da se trčanje ophodi prema tebi kao prema prijatelju; energetski gelovi, pločice i raznorazne stvarčice, ali nijedan poseban tretman ne može biti kao po trening. Legende trčanja kažu da po vrelinama se najbolje forma gradi i postaje se najviše imun na bolesti, a to mogu da potvrdim čak i iz svog aspekta gdje trčanje pojačava baš dobro prehlade i gripe čak i kada se tijelo raspada i kada ne postoji način da se pokreneš.

Aklimatizacijom do savršenstva; tako ljudi bi rekli dok trke traju i prolaze kroz razna vremena, čineći sve boljim ili usporenijim tempom za jednog trkača, ali hidratacija je jako bitna u svemu tome što mnogobrojni trkači zaboravljaju i ne misle baš na vrijeme. A kako trka prolazi tada se osjeti mnogobrojan pad trkača koji oštro krenu sa dobrim pejsom pa kasnije opadnu i kada sastavimo klimu i uslove, pojedinci jednostavno hodaju po ulicama tražeći načine kako da se aktiviraju ponovo i da sastave kraj sa krajem.

A ima mnogo prepreka da bi se došlo do cilja, ali valjda uvijek smatranje je da moraju stvari da budu teške kako bi čovjek naučio neke od najboljih lekcija u životu. I nije to tek tako bezveze izrečeno, nego zaista ima smisla nekoga. Samo je jako važno znati kako prepoznati to sve i kako da napredujemo i budemo najbolja verzija onoga čega smo stremili i čega smo vježbali na treninzima.

I diskvalifikacija je put igre gdje zapravo kada čovjek više nema izlaza jednostavno potražuje u načinima opstanka samoga sebe kroz razne oforme i reforme, ali ne uspijeva. Tada jednostavno mora da prizna sebi da za godinu ili par mjeseci do te trke će uraditi mnogobrojne stvari samo da uspije. I takvi često uspiju jer vjerovanje uvijek dovodi do pobjede, a mi smo sebi najveća kritika i bol koju možemo stvoriti onda kada ne uspijemo. I neuspjeh je lekcija, samo je bitno prepoznati sve te stvari na vrijeme. A nikada kasno nije, ako istinski povjerujemo u same nas i ne klonemo duhom prelako.