Više u njemu nisi niko, postaješ neko. Valjda trčanje spaja ono nemoguće, tu spoznaju kreativnosti i inovacija pogotovo u dužinama koje često znaju i mogu da umore čovjeka. Ali to je atletika, to su standardi jedne iskrene ljubavi koja se poštuje i koja ne može niti smije biti olako zaboravljena. Omogućuje jednakost, pravednost i smisao poštovanja profesionalaca koji takmiče se nerijetko za potvrdu svoga plasmana.

Kada trčanje postaje onda ono što je većini nemoguće, pokrenuti se iz udobnosti svoga doma, onda to je velika pobjeda nas individualaca koji želimo nešto bolje za sebe. Za svoje okruženje koje je ionako postalo negativno svim silama raznih uticaja koje su loše po mentalni sklop čovjeka. Onda borbe nastaju u nama samima, kako da mijenjamo okolinu i svijet na neka bolja vremena - onda kada bismo svi udruženi bili i jednaki u idejama; tada bi svijet postao jedno sigurno i skromno mjesto za odrastanje.

Nekako kada sublimiramo stvari, uvijek ostaje ono vječito pitanje "Kada trčanje postaje mentalna borba?" Odgovor na to pitanje zaista ni ja ne znam sam, ali vjerujem da postaje od onoga trena kada spoznamo svoje granice i samo ih produbljujemo na neke veće nivoe. Kada neke jednostavne stvari postanu malo više smiješne, tada shvatimo da nije sve tako crno kao što nam se čini. Da svake riječi i odgovor iz prošlosti koji je upućen bio nama, možda je bio i dobronamjeran. A mi ljudi kao ljudi, valjda u svemu gledamo samo crno kada nas neko pozitivno ili negativno kritikuje.

Smisao trčanja jeste i mentalni sklop. Ono razvija ti pozitivnost, nikako ne može da šteti čovjeku zdrav vazduh nezavisno od terena, od trka i plasmana. Mahom današnjice popularno je sve više trčati za medalje, diplome, a sve manje voljeti istinski sport. Zato se dešavaju neke nemile stvari, nemile scene gdje ljudi namještaju startne brojeve, dobijaju novac koji nije zasluženo njihov i mnogo toga što bi trebao cijeli vijek da se ispiše o tome.

Oduvijek smatranje je da trčanje nije postajalo samo sinonim novca, nego pozitivnog duha. Ali u svemu korist se gleda, takoreći za mnoga takmičenja se danas nenormalno kotizacije rješavaju dok čovjek ima samo jedan san - mentalno da pobijedi svaki izazov. Nije to stvar novca, koliko je stvar istinke ljubavi koju čovjek posjeduje, a i da hoće uvijek to ima nešto "ali" koje mu ne da mira. Zato je najbolje ponekada, a to je danas rijetkost mentalno trčati zbog svog dobrobita.

Čineći se neke stvari da su nelogične u svemu ovome, opet gledamo činjenicu da trčanje je mentalni sport koji se mora znati oduprijeti na sve načine. Bio to bol ili pak povreda, ako istinski nešto voliš i težiš onda promjena mora da se desi u tebi. Taj način razmišljanja uvijek u trčanju daje više odgovora nego ijedan drugi sport. Barem je to neko mišljenje rekreativca koji voli mahom da piše o tim temama jako puno.

Svaki sport je u biti jako dobar, ali nijedan ne može da omogući toliko mnogo poznanstava kada se prođe nekim gradom kao atletika. Ona ne mora nužno biti po tartan stazi, ona je i ulična borba koja se veliča svaki učesnik podjednako, dok mentalno pobjeđuješ svaku krivinu. Dok svakako ti ideš naprijed, uvijek su ti podrška oni koji te ne znaju. Mahom se ispričaš sa narodom, što je dobrobit i bonus ne razmišljajući o vremenu koje možda je u negativnom splitu.

Kada trčanje postaje mentalna borba, tada su borbe sa konstantacijama da je sve moguće. Ili pak ne. Ali opet, nekako se prolazi svaki vid pakla. Jer tamo na kraju svega ipak čeka neki osmijeh, neki zagrljaj, poneka topla riječ ili pak samo sagledavanje činjenice da si uspio. Da nisi kao svi koji tablet tipkaju i telefon, i da ipak si ustao i zahvalan Bogu uspio u jednom snu koji ti se vrzmao po glavi cio život. Ili pak trenutak, nije bitno. Ti si sebi pobjednik, tako se i tretiraj!

Nikada ne zaboravi da trčanje kada postaje mentalna borba samoga tebe, nasmiji se. Postoje i mnogo gore stvari od jednog kilometra nepretrčanog, uvijek to poredim sa nekim drugim stvarima koje su za crne dane. A kako svijet samo gleda negativno, ipak budi neko svjetlo i ako već nisi počeo da se krećeš aktivnije, ti budi promjena svoja. Ne da drugi te gledaju, nego da budeš pobjednik samome sebi znajući da misao dana je da se raduješ svojoj pobjedi. Još ako si kompetitivan, to je onda bonus!

A najgore je ako samo si u četiri zida i mladost prolazi, a ti razmišljaš šta je potrebno da se čudo desi da bi se pokrenuo konačno iz svoje čahure. Nije ti kasno, kada trčanje postaje mentalna borba i kada nešto sanjaš, onda ti je potreban samo vid podrške bilo koga da bi nastavio svojim putem. A taj put zna biti trnovit, ali ako se potrudiš ka njemu onda nijedan mentalni sklop ne može porušiti ideju da budeš ono što već jesi, apsolutni pobjednik svih takmičenja i svih izazova u životu koji su pred tobom postavljeni.

A zapamti, ipak vrijediš. Koliko god te drugi sputavali u snovima i govorili da si lud. Ipak si za klasu malo bolji od onih koji bi da sole pamet, jer mentalna pobjeda je ona pobjeda kada kažemo sebi da smo uspjeli u svome snu zacrtanom i kada stremimo naprijed, nebitno koji dan je to bio i šta se priča iza ugla - ti si ono što jesi, čovjek pun snova.