Ali nije sve uvijek tako sjajno bilo. Često sam znao da pronalazim samoga sebe kroz razne sitnice i stvari koje nikada nisu bile realne. Možda zapravo i jesu, ali nikada nisam razumjeti mogao samoga sebe. Kako godine su proticale, valjda sam shvatao da moram napraviti neku promjenu kojom bi aktivirao druge ljude oko sebe da bave se nekim sportom. I u tom segmentu sam odabrao atletiku kao kraljicu sporta i nisam pogriješio u tome. Iako su početci bili jako teški, nikada nisam želio da odustanem jer sam uvijek stremio ka svome snu, da trčim i da upoznajem mnogo divnih ljudi kroz sport koji prožima jednakost i koja je kraljica sporta.

Moja prva trka je bila u Tuzli na 5K. Vrijeme je bilo preko 30 minuta, što mi je bilo čak i žao jer sam taj dan morao da radim. A s druge strane sam bio jako zadovoljan jer sam uspio da ostvarim neki svoj lični rekord i da osvojim medalju. U mom rodnom gradu trčanje je jako popularno i smatrao sam da je to idealna uvertira kako bi mogao da ostvarujem neke daljnje snove i da živim za njih baš kao što živim i i sada.

Nakon te trke sam odlučio da posjetim Sarajevo. Sarajevo je grad kome sam se iznova vraćao iz prostog razloga jer je imao neku priču i koji je nudio mnogo prilika za mene kao nekoga ko je sanjao i tražio da bude prihvaćen. I nisam pogriješio u njemu, jer upravo naredna trka je bila Advent Sarajevo. Jeste bilo jako hladno, priznajem trčati Vilsom na 5K ali sam uspio za čak 28 minuta i 05 sekundi što je moj ujedno novi PB i rekord. To je trka za one koji ne znaju na kraju godine koja se organizuje i gdje trče svi trkači u okviru novogodišnjeg duha i slavlja prazničnih idila. Sve na kraju je to bilo začinjeno kuhanim vinom, što i nije bila loša stvar na kraju svega.

Nakon toga sam uzeo već nekoliko dana poslije trku i Unusual Marathon u trajanju od 21 kilometar i to je moja prva dužina koju sam odlučio da uzmem. Sa cipelama koje sam trčao i sa nekim željama jer sponzore nisam imao kao što ih i sada nemam, ipak sam slijedio san. Slijedio sam da budem drugačiji od velike većine, gdje bi pokazao drugima oko sebe ali najprije samome sebi da sve prepreke su u našim glavama, a ne u onome šta nam drugi govore. I tu trku sam uspješno istrčao od mnogobrojne konkurencije sa preko 2 sata i 29 minuta na certifikovanoj stazi. Te staze znače da imamo tačno 21.095 kilometar i da su rezultati pravilno ispisani i da nema mjesta prevarama i malverzacijama. I tog dana je bilo jako hladno jer se kretalo ujutru, ali nije ništa sprečavalo me da posjetim neke od znamenitosti u kratkom roku nakon trke i da pričam ljudima oko sebe da trčanje spaja kulturu i tradiciju koja zaista ima šta da ponudi svima koji se nađu u ovome gradu.

Odlučujem se najzad nakon ove trke da posjetim Banja Luku kroz nekih mjesec dana i to je moj dodir, ali da bismo došli do nje važno je spomenuti da sam trčao Gradišku 5K sa 28 minuta po keju Save. Poseban osjećaj kada god ljudima kažem da je to mjesto gdje najprije dobiješ ljepotu od vazduha a drugo to što nudi odgovore na mnogobrojne probleme koje te muče. Trčanje generalno mi pomaže da oslobodim se nekih misli koje mi nisu baš realne i gdje spoznajem samoga sebe kroz prizmu upoznavanja distanci i dužina, gdje često kada bi zakukao samome sebi bi rekao: "Moraš naprijed koliko god teško bilo" i to mi je uvertira uvijek bila za mnogobrojne izazove i dan danas. Sjećam se te trke da je bila jako posebna shodno da nosim najbolji PB iz ove trke ali i na samom cilju najjači sprint. Inače forma se gradila preko zime striktno na trkama, pa nisam očekivao postolja kao što ni dan danas ne očekujem jer trčim zbog onoga što volim, a ne radi medalja i diploma. One jesu lijepe, ali treba da budemo svjesni da je to sve povremeno a da prijateljstva koja se pronalaze zapravo opstaju.

Nakon trke od Gradiške ubrzo kroz nekoliko sedmica sam došao do Banja Luke. Prvi put sam bio inače u tim gradovima iznad navedenim i jako posebno je bilo upoznati ono što sam gledao preko ekrana da je uživo mnogo realnije. Prolazio sam najljepšim ulicama gradova generalno, ali najljepša trka je u Jablanici za mene bila, ali do nje ćemo doći malo kasnije. U trci u Banja Luci sam trčao 5K povodom Vidovdana. Ko bi rekao da trčim tu trku? Završio sam od mnogobrojnih takmičara preko 35 minuta, jedan od lošijih rezultata ali nisam se žalio jer sam dobio medalju koja je bila u obliku spužve. Nešto drugačije od ostalih medalja, ali ne manje vrijedna za trud i muku jer sam trčao u majici kratkih rukava gdje nisam ni znao šta je dry-fit a kamoli da znam kako se treba obući. I dalje sam imao neke patike, ali ne trkačke koliko je bilo smiješno u tome svemu da ganjam neke svoje rekorde. Ali uvijek kroz trke sam upoznavao neke nove ljude i stajao, pričao jer sam imao i još imam strah od ljudi i prilazaka odnosno upoznavanja. Vjerovao sam da trčanje spaja ono nespojivo i nisam u tome pogriješio.

A nakon ove trke dolazi Jablaničkih 21K. Nešto posebno je to bilo ne zato što je u Hercegovini gdje sam se osjećao kao domaćin tokom trčanja nego iz prostog razloga jer sam imao najveću podršku i vidio neke stvari koje ostaju uvijek urezane u sjećanju. Medalja jeste posebna, vrijeme od 2 sata 1 minut i 21 sekund gdje sam izgravirao to, koliko je poseban osjećaj u finish kada prozovu tvoje ime i kada imaš tempo od 5:30 po kilometru što je bila želja. Zapravo ta trka je neoficijalna sa mjerenjem vremena odnosno nije AIMS priznata, ali jeste rekord od gotovo 30 minuta pomaka u odnosu na Sarajevo Unusual kog sam trčao u mjesecu Januaru. Ta trka ostaje u posebnom sjećanju. Jablanička zato jer mi je ponudila mnogo divnih krajolika i zbog toga sam zavolio dužine. Ne zato jer ja sam želio biti bolji ili domoći se postolja, koliko sam želio da budem drugačiji od većine i da trčim zbog neke želje koja se godinama vrzmala po glavi, 42K u mome rodnom gradu, Tuzla. Ali do nje treba još da se dolazi i u tome sam mnogo bliži više nego ikada.

Neke od mojih narednih trka koje su slijedile jesu i Modriča 10K AIMS. Već prije toga neposredno sam trčao Gračanicu Trail 22.5K i to je moja trka koja je bila preko 36 stepeni i sa najvećom vrućinom je moja prva oficijalna trka u sklopu ARK Gračanica kao moga primarnoga kluba. Mnogo poseban osjećaj je bio jer sam trčao Winter Ligu u mjesecu Februaru ako se ne varam preko 13.5K kroz naljepše krajeve Gračanice i dobio drvenu medalju što je za uspomenu i dugo sjećanje meni, a naravno i mome prijatelju koji se okušao u tome svemu. Te trke imaju posebnost kao i moj klub u kome se nalazim sada, jer je domaćinski i uvijek može se pogledati nešto drugačije od većine. Gostoprimstvo, lijepa riječ i mnogo podrške lokalnim trkama je ono na čemu mi se baziramo i želimo da pružimo podršku pogotovo prvim trkama. Modriča 10K po pozivu Žarka Jovanovića, istaknutog bh. trkača iako sam zakasnio na prijavu i uplati pa u zadnji dan sam rješavao, zapravo sam uplatio i ostavljeno sa strane u odnosu na ostale trkače. Tu sam ostvario sa klubom jako dobre rezultate, gdje naši članovi su bili u top 50. Ja sam završio u TOP 40, sa 52 minute na cilju gdje na najjači sprint sam dao maksimalno sebe i tako "oduvao" one koji su mislili da su došli na cilj. A ovacije nikada dosta, jer trkači su me podržavali koji su već završavali sa strane dok publika nikada življa nije bila. Modriča je ispunila sva očekivanja, i to su trke posebne koje se pamte po meni više nego ikada kada masa navija za tebe i bodri, kada ima posebnost u tome svemu.

Naredne trke koje sam bio u istom danu prije par dana jeste Tuzla 5K i Majevica Businje 5K. Sa tempom od gotovo 7 minuta po kilometru na Majevici sam osvojio 38. mjesto od gotovo 266. trkača je sjajan uspjeh. Trčao sam sa klubom ARK Gračanica i naš prijatelj je osvojio treće mjesto. Jako sam krenuo na startu te trke i pratio sam dobro trkače pa čak i svog prijatelja četiri okuke gdje sam na kraju odustao jer je prejak tempo imao i nije mi godio baš. Ali zato sam dobru poziciju osvojio i mnogobrojne podrške sam dobio da rasporedim snagu, a to je bilo jako teško jer sam preoštro krenuo i nisam smatrao da je to dobra opcija, a trebao sam da poslušam kolege. Bilo kako bilo, jedan poseban osjećaj koji zaista se pamti i koji se ne briše iz memoara. Sjajna organizacija i ljudi prije svega, mnogo dobrih poznanstava i druženja manjkalo nije. Istog tog dana u mome gradu se održavala 5K koja je prva po redu, i tu sam 161. mjesto završio sa 29 minuta ravno kao tepsija. Očekivao sam bolji rezultat, ali ne žalim se. Mislim da je i to više nego dovoljno da chip time oborim kao rekord jer to mi je i trebalo. Sa 28 minuta i 31 sekundom je bio brži chip time u odnosi na Sarajevo Advent gdje sam imao malo veći koeficijent, ali ne toliko. Svakako moj grad razočarao nije jer podrške je bilo na sve strane, mnogobrojnih savjeta i naravno sa našim klubom kao podrška mnogi su pitali me zašto trčim pod tim okriljem. A moj odgovor uvijek bi bio: "Zato jer su dobronamjerni insani, ljudi koji kada upoznaš ne sude, gdje jednakost uvijek je u srcu prisutna i gdje ima neku priču koja mi je više nego ikada posebna. Tu sam upoznao mnogo ljudi kad je najteže bilo, iako nismo kao drugi klubovi toliko značajni, jesmo po trailu i to je ono što nas izdvaja od većine". I zato jedan Tuzlak trči tamo za neku Gračanicu, dok namjera mi je da sa biciklom dođem do tog grada i da pretrčim 42K u svome rodnom gradu Tuzli u mjesecu Oktobru, svoj prvi Maraton.

Ovo je bila moja kratka uvertira oko trčanja, postojalo bi mnogo toga što bi se reklo. Ali iza svega ovoga stoji samo rad, disciplina i trening. Možda se nešto iz moje ove kratke priče izvuče. Možda nikada i nećete. Ali je važno da prenesem ono šta osjećam, šta mislim. Dakle, poruka je da trčite. Ne zato da budete najbolji, nego da biste upoznali samoga sebe kroz taj proces. Jer ako imate neki problem, priroda je najbolje rješenje. Nekada medalja, nekada samo prolazno vrijeme, a nekada samo razgovor s ljudima gdje danas u modernoj eri zaboravljamo na neke jednostavne stvari. A valjda se nekada i opametimo. Barem se nadam tome.