U svijetu koji žustro ide ka naprijed, moramo priznati da bavljenje bilo kojim sportom sve više je postao samo pusti san. Od vremena gdje nekada djeca su trčkarala tim putevima makadama ili cestom, sada je malo rjeđe vidjeti raju da se igra napolju. Da se generalno druži, jer telefoni su uzeli svoj mah. I nije to nešto nepoznato, jer unazad par godina je bilo sve drugačije. Tada se mnogo vodilo o zdravlju, da djeca udahnu svježeg vazduha. Ljudi su generalno postali jako sebični, ne razmišljajući o posljedicama koje bi mogle da se dogode ako djecu pustimo previše da budu na društvenim mrežama.

Mahom svega, iznenađujuće je da atletika kao kraljica sporta uvijek je negdje prisutna bila u nekoj toj tami, negdje gdje je siguran svijet bez diskriminacije. Nijedan sport ne uči toliko kao atletici, da je to odmor za dušu i smiraj duši, osjećaj koji nikada ne prestaje. Onaj osjećaj kada se protrči ulicama stvara poseban sentimentalni dio snage koji ne jenjava. A to je ono što je u atletici preko potrebno, shvatanje da ona okuplja različit profil ljudi te da su svi jednaki.

Pokretanje kao način života može prerasti ako zaista ozbiljno se tome posvetimo. Naučno je dokazano iz mnogo primjeraka kako trčanje pomaže cijelom tijelu, ali je jako bitno i psihički reset od svakodnevnice. Bilo to pak trail, ili pak cesta - jedna je misija uvijek ista; spajanje nespojivoga i upoznavanje raznih ljudi koji mogu da budu naš oslonac u našim idejama i snovima koje želimo da ostvarimo, a možemo ako smo dovoljno uporni u tome.

Atletika je jako bitna za djecu. Ona omogućuje jednaka prava i zapravo ona nam daje mogućnost da shvatimo spoznaje u užurbanom svijetu. Mnogo takmičenja je pokrenuto baš iz razloga, ako osvrnemo se na različite evente u bilo kojem gradu da su namijenjeni prije svega djeci, što je jako pozitivna stvar. Nekako, čini nam se da je to mnogo drugačije, da je to nešto što ne bi trebalo da se održava. Ljudi znaju da budu surovi, ali ne znaju da je toj djeci ipak ta trka sve. Da je to način preživljavanja od zatupljenja društvenih mreža koje ubijaju svaki vid druženja u realnom svijetu.

Mnogo takmičenja je generalno i za odrasle, što je jako divna stvar. Mršavi, elegantno popunjeni, nekome prvi debi na trci nekoj - svi su spojeni u misiji da budu važni i da ostave trag u svom srcu, da ostvare neki svoj cilj zadati koji su željeli da ostvare. Nije to tek bezveze, to je ipak dio nečega što treba da se ostvari. Mnogi dolaze, oni iskusniji po rekorde, po obaranje nivoa staze, po medalje i pehare. Zna se koji su to ljudi, oni koji su od malena u tome i usprkos užurbanom tempu nalaze vrijeme da trče.A to je odricanje mnogo toga, mnogo čega zarad slave i pažnje. A naravno da čine mnogo toga dobrog svome zdravlju.

Poseban osjećaj su trke. Zaista, ko nije proživio taj ne može da zna neke stvari. One uvijek nam daju snagu, posebno oni koji navijaju za trkače. Iz ugla raznih mišljenja, nekome to blokira saobraćaj dok nekome čini radost da bude blokirano na par sati, jer ne propada svijet zbog toga. To je ipak pokretanje nečega lijepoga u jednome gradu. Tada na par sati svi budemo kao jedan, podrška i sa okrepnih stanica kao i publika koja bodri kako najmilije, tako i one random trkače koji trče neku rutu.

Najveće atrakcije jesu duže staze. I onda kada ih pobijedimo, onda smo pobijedili samoga sebe. Kada uradimo nešto nemoguće i krajnje ludački, ono što se kosi sa nekim razumom zdravim. Mi smo posebni tada samome sebi, jer medalje koje dobijamo jesu samo uspomene na neko trajanje i fotografije također. Ali one uspomene koje se prolaze kroz jedan grad je nešto što ostaje pa za čitav život. I to ne može da se olako izbriše iz nekog sjećanja. A jako je važno znati da sve ono što radimo je srcem i dušom, a ne zbog neke slave. I većina trkača se može da složi sa ovim mišljenjem.

Mnogo prijateljstava se pronalaze. Mnogo toga se može otkriti o nekim osobama koje smo pratili na mrežama socijalnim, bilo to lokalno ili pak onih profesionalaca. Ništa nemoguće nije ako zaista volimo i spremni smo da rizikujemo mnogo toga za mnogo čega. Jer ipak, u trčanju smo svi posebni i svi volimo zdrav život. Ponekada se dešavaju lapsusi koji se prepričavaju godinama, ali sve je to u sportskom duhu. I ono što ostaje jesu samo pređeni kilometri kao najbolja uspomena.

Ti bolovi koje osjećamo na putu ka nekoj slavi, ka mnogim kilometrima postaju sve manje iza nas a sve više ono što upoznamo oko nas. Ta priroda kao najveća tišina i oslonac jednog trkača ostavlja mnogobrojna pitanja i razmišljanja oko nas. Nekada se promaknu i čudna rješenja koja godinama tragamo za njima, ali nikada kasno nije za ostvarenje bilo čega ako zaista to sanjamo. Samo snovi mogu da budu naša granica. jer ono što sanjamo se jednoga dana istinski može ostvariti.

Prolazak kroz cilj bilo koje trke je ona pobjeda nas samih kroz kilometre, uspone i nizbrdice kao i krize trkačke. Ali sve je to iza nas, mi smo osvojili jedan novi finišerski cilj, uspomene koje ne blijede, razum koji uvijek govori da su naše granice velike čak i onda kada najmanje se tome nadamo i da moramo da idemo mnogo jače. Adrenalin je u punoj snazi, dok masa aplauz daje i shvatanje da smo uspjeli da ostvarimo san koji duži niz godina gradimo.

Tako da, trčanje je sjajna stvar. Ona nam omogućuje da spoznamo ideje, vjerovanja koja su nam preko potrebna i stvara mnogobrojna prijateljstva koja ostaju zauvijek. Ona nam također daje mnoge odgovore na koje tragamo mnogo godina. Kreira nemoguće i spaja nespojivo. To je atletika, kraljica sportova. Gdje su svi jednaki i imaju jednak san, jednu ideju i želju.