(Na slici iznad pobjednici u velter kategoriji do 67 kilograma, slijeva: Ronny Martinsen (Norveška) - srebro, Behudin Bašović (Jugoslavija) - zlato, Trevor Ambrose (England) - bronca, i Sandor Gyorgy (Madjarska) - bronca)

🥊 W.A.K.O. Europsko prvenstvo u Full-Contact Kickboxingu – Trogir 1988.

Te sada već davne 1988. godine, stari dalmatinski grad Trogir bio je domaćin Europskog prvenstva u full-contact kickboxingu, pod okriljem W.A.K.O. federacije. Iako je ovo natjecanje bilo iznimno značajno za borilački sport tadašnje države Jugoslavije, nije dobilo dovoljno domaćeg medijskog prostora (čak ni na W.A.K.O. webstranici što je više nego sramota) te je do danas vrlo slabo dokumentirano – iako nosi neprocjenjivu sportsku i povijesnu vrijednost. Neka pisanje ovih nekoliko redaka to bar malo popravi.

U sjeni tadašnjih političkih napetosti i nadolazećih ratova, domaći borci ostvarili su više nego solidne rezultate. Posebno kad se uzme u obzir to da je šira drustvena podrška bila zapravo - nikakva. No, još važnije – bili su višestruki akteri: ne samo borci, već i treneri, osnivači klubova i organizatori. Jer tada – jednostavno – nije bilo dovoljno iskusnih trenera. Sve se gradilo ispočetka, iznutra.


(Na slici slijeva: Nenad Bakaj, Ennio Falsoni (W.A.K.O. predsjednik) i Behudin Bašović - sorry za lošu kvalitetu slike, tada još nije bilo pametnih telefona da se uradi popravni)

🏆 Četiri medalje za Jugoslaviju.

Jugoslavenski borci osvojili su četiri medalje na EP u Trogiru – jednu zlatnu i tri brončane:

🥇 Behudin Bašović (Sarajevo, klub „Bosna”) – zlato u velter kategoriji (-67 kg).

Bašović je prava legenda sarajevskog, bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog sporta. Nastupao je u boksu (BK "Željezničar"), karateu (KK "Bosna") i kickboxingu (FK "Bosna"). Behudin Bašović i Nenad Bakaj, zajedno sa još nekoliko suboraca iz više bosanskohercegovačkih gradova, 1991. godine su osnovali Kickboxing savez Bosne i Hercegovine. Prokleti rat je to sve prekinuo, mada samo privremeno. Bašović je nažalost poginuo u Sarajevu 14. svibnja 1992. godine, ali njegova predanost, upornost i borbeni duh i dalje žive među onima koji ga se sjećaju. A takvih ima. Počivao u miru, Beli.

REZULTATI: -67 Kg
1. Bašović, Behudin - Yugoslavia
2. Martinsen, Ronny - Norway
3. Ambrose, Trevor - England
3. Gyorgy, Sandor - Hungary

🥉 Zvonko Grabovac (Imotski) – bronca u bantam kategoriji (-54 kg).

Borac čiste tehnike i snažnog karaktera. Nažalost, prema dostupnim informacijama, preminuo je prerano, a njegov doprinos ostao je nevidljiv široj javnosti. Nadamo se da će ovi reci to bar malo popraviti. Počivao u miru.

REZULTATI: -54 Kg
1. Ballogh, Oscar - Hungary
2. Damm, Gabriel - FR Germany
3. Chryciuk, Boguslav - Poland
3. Zvonko, Grabovac - Yugoslavia

🥉 Nenad Bakaj (Prijedor, klub „Sportinvent”) – bronca u srednjoj kategoriji (-75 kg).

Reprezentativac SFRJ, Bosne i Hercegovine i (kasnije) Australije, osnivač, trener i takmičar kickboxing kluba "Sportinvent", prvog kickboxing kluba u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini, organizator i promotor sporta. S početkom rata stjecajem okolnosti našao se u Njemačkoj, a potom trajno nastanio u Australiji. Danas radi kao klinički socijalni radnik i psihoterapeut. I dalje je sa jednakim žarom prisutan u sportu, kao i u organizacijama posvećenima očuvanju mentalnog zdravlja i izgradnji zdravijeg društva.

REZULTATI: -75 Kg
1. Hartig, Georg - FR Germany
2. Voulgaritis, Athanasios - Greece
3. Bakaj, Nenad - Yugoslavia
3. Ubaldi, Tiziano - Switzerland

🥉 Miljenko Šarac (Kaštela, Split) – bronca u teškoj kategoriji (-91 kg).

Korpulentan borac snažnog nastupa, ali i nenametljive prisutnosti. Nakon Trogira, zna se da je Šarac bio i još uvijek je trener kickboxing kluba iz Kaštele, a postao je i izbornik kickboxing reprezentacije Hrvatske. Njegovo ime ostaje zapisano među borcima koji su sa drugima predstavljali tada zajedničku zemlju i osvojili medalje.

REZULTATI: -91 Kg
1. Campigiia, Bruno - Italy
2. Taylor, Dave - England
3. Cieslak, Wojciech - Poland
3. Šarac, Miljenko - Yugoslavia

👤 Dr. Emin Topić (Zagreb) – čovjek s vizijom.

Uspjeh domaćih boraca, ali i organizacija samog prvenstva, teško bi bilo i zamisliti bez Emina Topića, doktora medicine iz Zagreba, tadašnjeg W.A.K.O. predstavnika za Jugoslaviju i lidera nacionalnog saveza. U borilačkom sportu prisutan od 1954. godine, prvo kroz džudo klub "Kata". Karate je trenirao i promovirao od 1960-ih, bio je jedan od prvih crnih pojaseva u karateu u bivšoj Jugoslaviji, a kickboxing je aktivno razvijao već od sredine 1970-ih. Doktor, kako su ga svi zvali, je bio pionir, učitelj i organizator. Njegova uloga nije bila samo formalna, on je povezao entuzijazam boraca sa strukturom međunarodne sportske scene. Utemeljio je vlastiti sustav vježbanja Budokai koji danas ima pristalice u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Austriji, Italiji i Njemačkoj. Preminuo je 07.01.2023. godine u 86. godini života, ostavljajući iza sebe ožalošćene tri kćerke i suprugu Irenu, ali i trajnu borilačku ostavštinu. Počivao u miru, Doktore.

🥋 W.A.K.O. EP Trogir 1988. – više od sportskog događaja.

Ovo Europsko prvenstvo nije bilo samo još jedan međunarodni turnir borilačkih vještina – bilo je ogledalo tadašnjeg doba i tadašnje zajedničke države. Doba kada su sportaši sami gradili sale, klubove i selekcije. Doba u kojem se nakon treninga vodio savez, treniralo mlađe, organiziralo natjecanje – sve iz ljubavi i bez velike podrške. Da li je moglo bolje? Sigurno, ali sa mnogo više podrške. Jer podrške gotovo da nije ni bilo. Trogir 1988. je trenutak ponosa, ali i tihe tuge. Jer neki koji su tada stajali na postolju kasnije su izgubili svoje domove, svoje klubove, pa čak i svoje živote. Zato Trogir ne smijemo zaboraviti.