Karate: Dan kad je Salko Ćurić pobijedio Iliju Jorgu

Povijest jugoslavenskog karatea pamti mnoge velike borce i velike mečeve, ali duel između Salka Ćurića i Ilije Jorge bio je i ostao jedan od najvećih, barem prema pričanju najvećih karate znalaca, tj. naših starijih majstora, jer tada ne samo da nije bilo interneta, nego nije bilo ni mobilnih telefona kao ni mnogo čega drugog kao što ima danas. Dakle, bio je to susret generacija, stilova i mentaliteta – i dan kada je mladji Ćurić uspio pobijediti starijeg i tada gotovo nepobjedivog Jorgu.

Uspon karatea krajem šezdesetih

Krajem 1960-ih karate u tadašnjoj Jugoslaviji doživljava procvat i nagli razvoj. Pančevo i Beograd u Srbiji, Zagreb u Hrvatskoj, Ljubljana u Sloveniji i Sarajevo u Bosni i Hercegovini postaju centri organiziranog takmičarskog karatea, uglavnom Shotokan stila, jednog od četiri najpoznatija stila u Japanu i u svijetu generalno, a Ilija Jorga ubrzo postaje etabliran kao najistaknutiji takmičar u tadašnjoj zajedničkoj državi. Bio je višestruki državni prvak, europski prvak u borbama i katama i reprezentativac – mladi doktor medicine, tehnički izuzetno potkovan i precizan, taktički discipliniran i psihološki vrlo stabilan borac.

Njegov stil karakterisala je kontrola distance, precizno tempiranje i savršeno izvedene ručne tehnike. U to vrijeme Jorga je predstavljao standard vrhunskog karatea u Jugoslaviji.

S druge strane, Salko Ćurić pripadao je tada novijoj generaciji takmičara. Snažan, eksplozivan i borben kao mačka, donosio je na karate borilište drugačiju energiju – direktniju, intenzivniju, ponekad i agresivniju. Bio je dio reprezentacije Jugoslavije koja je 1970. nastupila na Prvom svjetskom prvenstvu u Tokiju, čime je potvrdio da pripada samom vrhu jugoslavenskog karatea.

Treće seniorsko prvenstvo Jugoslavije 1970.

Ključni susret dogodio se tijekom Trećeg seniorskog prvenstva Jugoslavije 1970. godine. Eliminacioni dio održan je u Pančevu, dok su završne borbe organizirane u Beogradu. U apsolutnoj kategoriji – bez težinskih ograničenja – okupila su se najjača imena tadašnje karate scene.

U jednoj od faza natjecanja došlo je do meča između Salka Ćurića i Ilije Jorge. Iako je Jorga na kraju prvenstva ipak osvojio titulu prvaka u apsolutnoj kategoriji, upravo je taj duel ostao zapamćen kao jedan od rijetkih domaćih poraza koje je doživio u tom periodu.

Kako je Salko pobijedio?

Prema priči starijih, jer ima premalo zapisanog, borba je vođena po tadašnjim pravilima koja su dopuštala znatno čvršći kontakt nego današnji takmičarski karate. Nije bilo prostora za pasivnost. Tempo je morao biti nametnut, premda su se tada borbe vodile do jednog "ippona", tj. poena.

Ćurić je od početka krenuo ofanzivno. Visok ritam, snažni ulasci u distancu i kontinuirani pritisak prisilili su Jorgu na defanzivniji pristup nego inače. U jednoj razmjeni u srednjoj distanci, Ćurić je plasirao čistu i ultra brzu ručnu karate tehniku – gyaku-zuki – koja je sucima bila jasna i bodovno odlučujuća.

Meč naravno nije završen nokautom niti prekidom, već bodovnom odlukom, jer karate je takav sport. Ali simbolika je bila snažna: pokazalo se da i najjači mogu biti pobijeđeni.

Značaj tog trenutka

Ta pobjeda nije promijenila ukupni poredak prvenstva, ali je imala veliki psihološki i simbolički značaj. Označila je dolazak nove generacije takmičara i pokazala da jugoslavenski karate više nije vezan samo za jedno ime ili jedan centar moći.

Za Salka Ćurića to je bila potvrda da pripada karate eliti. Za Jorgu – podsjetnik da jugoslavenska konkurencija raste. A za sport – dokaz vitalnosti sistema koji je stvarao vrhunske borce.

Salko Ćurić je u međuvremenu postao prvak bivše Jugoslavije (SFRJ) u karateu, državni prvak u borbama u srednjoj kategoriji, viceprvak u apsolutnoj kategoriji i standardni reprezentativac koji je nastupao na europskim i svjetskim prvenstvima predstavljajući tadašnju zajedničku državu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.

Lično svjedočanstvo o Salku kao učitelju

Godinama kasnije, Salko Ćurić ostavio je trag ne samo kao odličan takmičar već i kao vrstan instruktor i učitelj. Imao sam lično zadovoljstvo svoje prve pojaseve – od žutog do crnog pojasa – polagati upravo kod njega.

Na prvo polaganje ispita za žuti pojas u Prijedoru, u siječnju/januaru 1974. godine, izašlo nas je ukupno 17 sa početničkim bijelim pojasom. Neki su karate trenirali još od 1972., a ja od 1973. godine. Svi smo izašli sa žarkom željom i namjerom da položimo za žuti pojas, jer takva su bila pravila. Ide se redom - bijeli, žuti, narandžasti, zeleni, plavi, braon i na kraju crni. Međutim, komisija je odlučila drugačije: od 17 kandidata, petorici je na kraju dodijela narandžasti pojas, dok je dvanaest dobilo žuti. Ja sam bio medju tom petoricom koji su dobili narandžasti. Za mene je to bilo neočekivano iznenadjenje, ali u isto vrijeme i jak podstrek za dalji rad. Nekoliko mjeseci kasnije, na ljetnjem seminaru u Zaostrogu, položit ću za zeleni pojas i nastaviti napredovanje u karateu.

U komisiji na polaganju ispita u Prijedoru su bili Salko Ćurić i Ibro Nizam, obojica instruktori i ispitivači iz Sarajeva. Kraj njih je sjedio Nenad Morača, Prijedorčanin, koji će nakon toga postati prvi trener Karate Kluba "Rudar-Ljubija" Prijedor, ali se iz nekih razloga nije dugo zadržao kao trener. Inače, od Morače sam dobio braon pojas, čiji je prethodni vlasnik i nosilac bio Salko Ćurić. Prije nego ću konačno steći crni pojas, taj braon pojas sam nosio čitave četiri godine, a razlog zašto je to bilo tako zaslužuje zasebnu priču. Kasnije sam ja dao nekom taj braon pojas, ali se danas više ne sjećam kome.

Elem, trenutak polaganja prvih karate ispita je pokazao da su kriteriji bili strogi, jer pojas nije bio samo formalnost – bio je ustvari potvrda znanja, discipline i karaktera. Upravo ta ozbiljnost u radu krasila je i Salka Ćurića, kako kao instruktora, tako i kao ispitivača i trenera. Bio je zahtjevan, ali i pravedan. Nije priznavao polovična rješenja.

Naslijeđe dvojice velikih majstora

Ilija Jorga će kasnije (zajedno sa svojim starijim bratom Vladimirom) postati jedan od najutjecajnijih karate pedagoga u Europi, osnivač vlastitog pravca Fudokan, i autor brojnih knjiga i stručnih radova. Salko Ćurić će pak ostati upamćen kao pionir karatea u Bosni i Hercegovini, osnivač i prvi trener karate kluba "Bosna" iz Sarajeva, te kao borac snažnog takmičarskog duha i čovjek koji će "Bosnu" dovesti do prve titule ekipnog šampiona tadašnje Jugoslavije 1979. godine.

Duel Salka i Jorge iz 1970. godine ostaje kao dio sportske povijesti – ne kao sukob, već kao primjer vrhunskog takmičarskog poštovanja. U karateu, pobjeda traje kratko - dvije ili tri minute. Ali odnos prema protivniku i sportu traje cijeli život.

Dan kada je Salko pobijedio Jorgu bio je dokaz da hrabrost, rad i odlučnost mogu nadvladati reputaciju. A za mnoge od nas koji smo kasnije stajali pred njim na treningu ili pri polaganju za pojaseve – bio je to podsjetnik da pravi majstor ostaje majstor i kad pobjeđuje, i kad podučava...i kad ga više nema.

Dodatno - za one koji to možda ne znaju