Košarkaši Bosne BH Telecom vratili su titulu prvaka Bosne i Hercegovine u Sarajevo nakon dugih osamnaest godina čekanja. Generacije navijača rasle su slušajući priče o slavnim danima sarajevskog kluba, o evropskom prvaku iz Grenobla, o dvoranama koje su drhtale pred velikim Kindžetom i hukom navijača, napose o vremenima kada je Bosna bila simbol balkanske košarke. U nedjelju navečer, pred hiljadama gledalaca u Zetri, te priče su konačno dobile svoj nastavak.

Nije to bila savršena utakmica. Naprotiv. Bila je puna nervoze, grešaka, kontroverzi, preokreta i trenutaka kada se činilo da će san ponovo ostati nedosanjan.

Nakon pobjede u prvom susretu rezultatom 76:70, Studenti su u revanš ušli sa šest poena prednosti. Međutim, već tokom prvog poluvremena činilo se da se finale opasno okreće u korist aktuelnog prvaka. Igokea je igrala čvrsto, disciplinovano i nemilosrdno kažnjavala svaku grešku domaćih. U jednom trenutku gosti su imali i dvadeset poena prednosti, dok su tribine Zetre ključale od nezadovoljstva zbog sudijskih odluka. Povici "lopovi, lopovi" odjekivali su dvoranom, a nervoza se osjećala u svakom napadu i svakom zvižduku.

Na poluvrijeme se otišlo sa visokih 36:53 za Igokeu. Bio je to rezultat koji je Bosnu gurao na ivicu ponora.

Ali upravo tada počinje priča koja će se godinama prepričavati.

Umjesto predaje, Bosna je odgovorila karakterom. Pojačala je agresivnost u odbrani, podigla energiju i počela topiti ogromni zaostatak. Svaka ukradena lopta, svaki skok i svaki pogođeni šut vraćali su vjeru navijačima da je čudo moguće. Trojka Harisa Delalića pred kraj treće četvrtine dodatno je zapalila Zetru, a Studenti su u posljednjih deset minuta ušli sa zaostatkom koji je bio dostižan.

Završnica je bila dostojna velikog finala.

Dok se vrijeme topilo, smjenjivali su se pogoci, promašaji, slobodna bacanja i odluke koje su publiku držale na nogama. Kada je regularni dio završen neriješenim ishodom, drama se preselila u produžetak.

Tamo su živci bili važniji od taktike.

Bosna je pronašla heroje onda kada su joj bili najpotrebniji. Quincy Caruthers ukrao je možda i najvažniju loptu sezone i pogodio koš koji je praktično otvorio vrata šampionskom slavlju. Na kraju je semafor pokazivao 96:100 u korist Igokee, ali zbir dva finalna susreta bio je na strani Sarajevlija.

Kada je sirena označila kraj finala, emocije su preplavile parket i tribine. Bosna je ponovo postala državni prvak. Nakon osamnaest godina čekanja, lutanja, razočarenja i borbe za povratak na vrh, trofej se vratio tamo gdje mnogi vjeruju da pripada – u Sarajevo.

Ova titula nije samo sportski uspjeh. Ona predstavlja simbol povratka jednog velikog kluba. Predstavlja nagradu navijačima koji su ostali uz Bosnu kada nije bilo ni trofeja ni velikih evropskih utakmica. Predstavlja dokaz da tradicija sama po sebi ne osvaja pehare, ali da strpljenje, rad i vjera ponekad mogu vratiti izgubljenu slavu.

Osamnaest godina čekanja je završeno. Bosna je ponovo šampion. A Zetra je još jednom podsjetila kako zvuči kada Sarajevo slavi košarku.