Marković je nakon dugogodišnje igračke karijere u kojoj je nastupao za neke od najvećih klubova u Europi poput Olympiacosa, Hapoel Tel Aviva i Joventuta iz Badalone, nastavio karijeru u ulozi trenera, jednako uspješno kao nekad u igračkim danima. Trenutno je trener Dinamo Sassarija koji nastupa u najjačoj ligi u Italiji te bilježe dobre rezultate. Redovno odmjeravaju snage sa ekipama koje igraju Euroligu, najjače klupsko košarkaško takmičenje našeg kontinenta.

Dugo godina je bio najbolji reprezentativac BiH, a mnogi ga smatraju herojem košarke u našoj državi. Sa velikim zadovoljstom možemo reći da smo iskoristili priliku te obavili kratki intervju u kojem je popularni Neno podijelio svoje stavove i iskustva koja je stekao u svojoj karijeri.

Trener Bećiragić je nakon poraza u Zagrebu izjavio da "13 poena razlike ne znači ništa u Skenderiji." Da li biste se Vi složili da je nakon ove pobjede i pobjede nad Francuskom sigurno da je atmosfera u Skenderiji među boljima u Europi?

Generalno 13 razlike u košarci ne znači puno, igra je brza sa više posjeda tako da se 13 razlike može istopiti u par minuta igre kao što smo vidjeli u trećoj četvrtini kada smo krenuli na seriju 16-0. Atmosfera u Skenderiji, pogotovo u ovakvim utakmicama je bila fenomenalna. Ja znam tu atmosferu dobro, još kao dijete sam išao na utakmice kada je KK Bosna igrala Euroligu, pa poslije sam igrao Prvu ligu u Skenderiji, pa Aba ligu, pa i u reprezentaciji. Igrati u Skenderiji je jako, jako teško za gostujuću ekipu kada je atmosfera onako napaljena i kad svi stoje iza svoje ekipe kao što je bilo u zadnjoj utakmici, a opet dostojanstveno, bez vrijeđanja. Nije bilo atmosfera linča da kažem.

Nakon te pobjede 1997. rekli ste da se ovo nikad neće ponoviti, a ipak se ponovilo. Da li ste se prisjećali trenutaka iz 1997. u Skenderiji dok ste pratili pobjedu naše reprezentacije?

Nisam mislio da se neće ponoviti pobjeda. Mislio sam da se takva atmosfera nikad neće ponoviti i mislim da nije utakmica dočekana u takvoj atmosferi i da nije bila tolika euforija kao što je to tad. Utakmica sa Hrvatskom je bila prva utakmica poslije rata na teritoriji BiH. Mi smo prije toga igrali kvalifikacije u Berlinu koji nam je bio domaći teren. Odatle smo išli na sva gostovanja. Ljudi koji su tad radili oko košarkaškog saveza su pomagali i mnogi živjeli u Berlinu, omogućili su logistiku, salu, a tu je pomagao i Bečić koji je bio trener Albe (Berlin) ako se dobro sjećam.

Naša pobjeda protiv Litvanije 3 dana prije utakmice sa Hrvatskom 1997. godine doprinijela je da atmosfera bude takva kakva je bila. Tad je bila atmosfera linča. Mislim da je bilo puno više ljudi na toj utakmici nego na zadnjoj utakmici protiv Hrvatske. Atmosfera je bila baš nabrijana i naelektrisana. Ja sam mislio da će se srušiti Skenderija.

Znam da je BiH košarkaški savez bio pored FIS-a. Išao sam nešto tamo i svratio u FIS i Kinđe sjedi dole. Mi sjeli da popijemo kafu i kaže on meni: "Ja ne pamtim da je ovakva euforija bila kad smo bili prvaci Europe". Ustvari mi smo išli kao igrači koji igraju pred domaćom publikom, ali na neki način smo osjećali pritisak. Odgovornost koja je bila pred nama, mi smo znali šta nas čeka u tom paklu koji će doživjeti igrači Hrvatske, a i mi zajedno sa njima, samo što smo mi imali olokšavajuću činjenicu da su navijači na našoj strani. Srećko Medenjača, trener Hrvatske reprezentacije, noć prije utakmice kad su ga pitali: "Znate li šta vas čeka u Skenderiji?." je rekao: "Nema problema. Moji su igrači iskusni, igraju u takvim atmosferama. Navikli su na to i oni su profesionalci". Nakon utakmice su izjavili da su igrači podlegli atmosferi. Iz tog konteksta sam mislio kad sam rekao ovo se neće ponoviti. Ta strašna atmosfera...i dan danas se priča o toj utakmici i toj pobjedi. Protivnik kao protivnik, svaki se može pobijediti, ali to je bila jedna stvarno specifična situacija.

Sjećate li se čestitki tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića i njegovog komentara da je ovo bila "infarkt utakmica"?

Ne znam sad, kako se sjećam bili smo u posjeti kod predsjednika Alije Izetbegovića, ali nisam siguran da li je to bilo poslije pobjede u Skenderiji ili poslije one u Hrvatskoj. Čini mi se da je bilo poslije pobjede u Skenderiji, a poslije Hrvatske nas je ugostio Mujezinović koji je bio tad na čelu Kantona Sarajevo. Znam da smo bili u posjeti kod predsjednika Izetbegovića, meni se čini da postoji i slika.

Musa je nakon pobjede izjavio da je mnogo glavnih igrača došlo s povredom kako bi igrali za BiH. U skladu s tim, kako je izgledala posvećenost BiH repke u vremenu odmah iza rata? Da li se ovi momci odnose jednako prema grbu kao što je i Vaša generacija?

Pa dobro, povrede su definitivno sastavni dio sporta, tolerantnost bola nije kod svakog ista. Kad dođe do igranja za reprezentaciju uvijek se taj prag boli pomjera. U mojoj generacaiji je to bilo nešto o čemu se nikad nije pričalo. Dolazilo se i igralo se, nit' te ko pito', nit' si ti pričo' da si povrijeđen ili bolestan.

Ovi su momci sad pokazali veliku dozu srčanosti i posvećenosti, stvarno im treba čestitati na tome. Znalo se da dolaze sa određenim problemima, o tome se već pričalo, tako da je to samo još jedan plus koji daje karakternu notu ovom timu. Ja sam to negdje ranije izjavio, imao sam priliku da surađujem sa nekoliko igrača. Dosta tih igrača igralo je kod mene u juniorima. Aco Lazić je bio kod mene prošle sezone u Dijonu (Francuska) tako da znam o kakvim se momcima radi. Znam da su svi karakterom top, top posvećeni, a pogotovo onda kad dođe do reprezentacije.

Hrvatski trener je prozvao Lazića da je 3x3 igrač, sugerišući na to da neće biti efikasan. Kako biste Vi objasnili njegovu ključnu ulogu u reprezentaciji? Vaš komentar o 3x3?

Iskren da vam budem svi smo naučili igrati košarku na basketu. Basket je sastavni dio igre. Ako ne znaš igrati 3 na 3, nećeš znati igrati 5 na 5. Postoji neka razlika ali to su osnove. Basket je osnovni koncept košarkaske igre. Mislim da je Aco, kao prvo, jedno predivno dijete. Znam ga još kao klinca kad je igrao u kadetima, pa smo ga stavili u juniorsku reprezentaciju, te mu dali određenu ulogu, gdje sam ja, na neki način predvidio da bi taj dečko mogao da bude seniorski reprezentativac. Većina se ljudi smijala, ali dobro, ako budu čitali ovaj intervju prepoznati će se. Poslije ga ja prepoznao Milošević i svi drugi koji su dolazili i bili treneri u seniorskom timu.

Izuzetno srčan dečko, izuzetno motivisan za svaki dan i svaki trening. Može da igra više pozicija, odlišan šut, odlična odbrana i skok igra. To što on danas igra 3 na 3 on je vjerovatno ocijenio da mu je to finansijski isplativije u ovom svijetu u kojem danas živimo. Šta njemu znači ako igra u Europi i zarađuje 3 puta manje, a ovako može da zaradi 3 puta više nego što bi zaradio u Europi. Vidjeli smo da mu to ne smeta i da bi na utakmici 5 na 5 pokazao svoj talenat.


Vijesti 1997. godine su pisale kako scene nakon pobjede u Skenderiji nisu prije viđene u Sarajevu. Tadašnja reprezentacija je bila simbol poslijeratne BiH, a ta repka je pobijedila Litvaniju i još mnogo bitnih utakmica. Da li je pobjeda nad Hrvatskom Vaša najveća pobjeda u dresu reprezentacije BiH?

Godinu dana poslije pobjede u Skenderiji, pobjeda protiv Hrvatske u Splitu koja je isto tako bila pobjeda o kojoj se idalje danas priča. Žao mi je što naša generacija nije napravila nešto više na Europskom prvenstvu. Uvijek smo nekako padali u tom prvom krugu, a imali smo šansi. To mi ostaje jedina žal, ali šta da se radi. Definitivno 1997. poslije te utakmice smo svi osjetili moć te popularnosti jer se to nekom od nas nije prije dešavalo ni u Sarajevu, ni u BiH , da faktički preko noći postanemo nedodirljivi.


Sigurno su mi najdraže te dvije pobjede protiv Hrvatske, a sada kad bi birao jednu od te dvije, to bi bilo kao da biram koju više od svoje dvije kćerke volim. Volim i razmišljam o te dvije pobjede na isti način jer su obje bile otkane raznim emocijama koje su digle čitavu Bosnu i Hercegovinu na noge i kažem da se do dan danas priča i pise o tome. Ako odem u drugi grad u BIH uvijek će me poistovijetiti s tim pobjedama protiv Hrvatske.

Da li se naša država može kvalifikovati na Eurobasket? Šta mislite kako izgleda budućnost sadašnje reprezentacije?

Sigurno se može kvalifikovati jer ne zavisimo od nikog drugog. Najbolje u sportu je kad ne zavisiš od nikog drugog, već od sebe. Doveli smo se u situaciju, anulirajući prednost Hrvatske, da ne moramo razmišljati o rezultatu Hrvatske već da pobijedimo iduće dvije utakmice i da se plasiramo na Europsko prvenstvo. Vrlo realno je da ako Hrvatska pobijedi Francusku, istu moramo pobijediti i mi, a to uopće nije nerealno. Siguran sam da će se igrači koji su igrali danas povrijeđeni i bolesni sutra priključiti reprezentaciji vjerovatno zdravi, nadamo se.

Sve se prognozira šta može reprezentacija za 3-4 mjeseca. Prvo da vidimo kako će reprezentacija izgledati. Ako smo kompletni onda možemo da pričamo o nečemu drugom. U tom prozoru nema Eurolige, tako da će Musa igrati, a i Hezonja za Hrvatsku. Vjerujem da će Miki Halilović biti spreman, sad se već oporavio, a prekjučer je imao prvi trening nakon povrede zbog koje nije došao na ovaj posljednji ciklus, tako da ćemo biti jači za još jednog centra. Iskreno imamo kvalitet da pobijedimo jednu takvu Francusku jer smo ih pobijedili kad su bili u puno jačem sastavu. Poslije toga Nurkić, Garza i Castaneda. Ne znam da li će (Castaneda) dobiti papire do idućeg ciklusa, ali bi bilo jako dobro da imamo još jednog igrača koji može da igra sa loptom da pomogne Musi, Atiću i Gegiću u vanjskoj liniji.