Danas su reprezentativci Bosne i Hercegovine savladali reprezentaciju Gruzije u Limassolu rezultatom 84 : 76. Ovom pobjedom Bosna i Hercegovina se plasirala među 14 najboljih selekcija na Eurobasketu.

Od svih igrača, pomoćnih trenera, važno je istaknuti jednu ličnost - Adisa Bećiragića ili kako ga nazivaju Aziz Bekira.

Usudio bih se reći da je Aziz trenutno najveći trener kojeg smo imali u jednom timskom sportu. Jeste nas Pape odveo u Brazil, ali ovo što radi Aziz je druga dimenzija. Naravno, ne mogu se porediti ova dva sporta.

Na 20tak sekundi do kraja, kada je već sigurno da smo pobijedili, Aziz se dere na igrače jer nije valjala jedna postavka. Uvijek je tu za igrače. Tačno ubode šta treba za reći i odlično čita igru.

No, same zasluge mu tek treba odati jer je spojio ono što se činilo nemogućim. Spojio je naciju, narode i vjeru u jedno. Roberson, iako nije Bosanac, diše kao da jest. Kao da je sve svoje godine proveo sa momcima koji su na parketu.

Spojio je i dokazao da je Bosna zemlja za svakoga ko je voli. Aleksandar, Adin, John. Nije bitna nacija, religija, važno je srce na terenu. Momci kada izlaze i kada se himna intonira, svi su kao jedno,niko ne izgleda odbačeno ni na koji način.

Kada tako stvoriš atmosferu u ekipi i kada te svi slušaju kao oca, onda znaš šta si napravio. Autoritet rekli bi. Sigurno da i jest. Koliko ti povjerenje moraju dati igrači i da ti vjeruju da se do kraja može izvući, i izvuklo se Boga mi.

Spojio je nespojivo. Odradio nemoguće. Bez Džanana, Xaviera i Luke. Sve to uz momke koji nisu ni zvučna imena, momke koji sami traže da igraju. Nekoliko igrača više nema klub, a oni igraju za reprezentaciju kao da imaju iskustva godinama.

Ma goni bola' Azize. Ma, do finala majke mi.