I tako, kao Pitarka, često dobijem zadatak da odem kupiti karte za Plave i nije mi problem. Blizu je, svakog dana gledam u stadion, tako da odlazak do tamo pa i čekanje nije neka tegoba, jer znam da ću nekome izaći u susret, pomoći, usrećiti ga. Tako je i danas bilo. Karte se uveliko prodaju, neke su brzo nestale, redovi sve manji…

Današnji odlazak je bio radi potrebe za naknadnom kartom, kako bih obradovala još jednog dječaka, da ide sa mojim sinom i ekipom (a, oni su kupili karte prije par dana). Pored želje da uspijem, bila sam itekako svjesna da je Istok brzo "puk'o". Znala sam da su šanse, ne male, nego nikakve, ali sam otišla i bila 40 i neka u redu, ali sreća pa sve brzo ide… Kako kažu, nada zadnja umire i bit' će mi lakše ako pokušam.

Na pola puta tog reda do blagajne, vidjela sam dječaka kako sam prilazi, ali mu blagajnik začas nešto odgovori i u sljedećih pet sekundi dijete spušta glavu, jeca, drži stisnute šake na očima… Mi koji smo bili malo udaljeni, nismo bili u toku šta se tačno dešava, ali odmah smo prišli i saznali da mu fale 4 KM. Cijele 4 KM su bile dovoljne da se djetetu sruši plan, sreća, želja...

Da se razmijemo, ne kažem da taj radnik treba da pušta i plaća za druge, ali ima način, da, ako ništa, proviri kroz onaj pendžerčić i pita ima li neko viška koji “dinar”, jer dijete sigurno samo neće tražiti. Da kaže sačekaj sine pored, nešto probamo riješiti i sl., i ubrzo bi svi bili u toku i eto osmijeha umjesto suza. Ali jok… Ipak, sreća u nesreći je da je tako bilo - jer da se samo okrenuo, niko ništa ne bi znao, a on bi otišao pretužan i bez šanse da ode na derbi.

Dječak je dobio novac, kupio karte i opet otišao sa suzama, ali onim boljim - radosnicama. Navijači koji su bili tu, baš su se naljutili i glasno komentarisali kako to nije ok, da su ovo rijetke situacije, da treba da se pomogne, nađe rješenje, izađe u susret, da bude malo drugačiji pristup, posebno kad su djeca i stariji u pitanju…

Nakon toga, sretna radi dječaka, a tužna jer znam da nema karata, ipak prilazim prozorčiću i kažem kako se nadam da je nekim čudom ostala jedna na stolu, na podu, u ladici… Ma kakvi, čiko kaže da sam baš zakasnila. Okrenem se i odmah planiram kako ću možda sinu reći da onda ne ide ni on, već da ostane s drugom (obzirom sa će dječak vikend provesti kod nas). Ali, misli se prekinuše, idemo dalje - ne završavaju se tu razočarenja ovog jutra.

Dok vraćam novčanik u ruksak, na blagajni pored ove gdje sam ja stajala, slijedi još jedna tužna scena. Naime, jedna nana je došla da kupi kartu, ali vratiše je. Pomjeri se tri koraka i krenu plakati. Upitah: Šta bi nano? Kaže da nema člansku i ne može kupiti kartu unuku, a htjela ga je obradovati jer dobro sluša i nju i u školi. Eh, tu sam već bila malkice glasnija, pa možda je i koja blaga psovka spontano našla put, ali nećemo sad o tome. Nije sportski... Ali jeste emocijski...

Obzirom da ne mogu kupiti ulaznicu jer ih više nema, pružam nani suprugovu člansku i kažem hajde da kupimo kartu, da unuk ne ostane bez nagrade za dobro slušanje i učenje. Ne bih opisivala taj nanin pogled pun suza i pokrete rukama zahvalnosti. Ne bih, jer to se samo doživi, ništa od prepričavanja. Svi su počeli da se baš nerviraju i ne vjeruju da se sve to dešava u 10 minuta čekanja. Teške suze, suze dječaka i suze nane.

Vraćam se i kujem plan šta i kako dalje, ali dolazi poruka da je jedan momak došao do karte… I mojoj sreći nema kraja. Hvala ti D.T. Ne znam jel’ to sad znači da je ponekad tačna ona da se dobro dobrim vrati kad tad i kako tako ili jednostavno se danas sve tako posložilo, ali evo, od jutros dosta nasmijanih lica nakon prvobitne tuge i razočarenja.

Uglavnom, tri dječaka su sretna, bit’ će na derbiju, a niko neće propasti radi toga. Niko! Neću ići, ali od jutros se dovoljno nasekirah, da bi mi tekma bila višak stresa svakako.

Osluškujmo nekad šta se dešava oko nas - ne zato jer smo znatiželjni i jer mahalamo, nego evo, nekad jednostavno budemo tu da nekome neplanski, nesvjesno, ali iskreno pomognemo.