Dolaskom vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Sarajevo 1941. godine, dotadašnji sportski život doživio je potpunu transformaciju. Od uništene arhive u bombardovanju do brisanja čitavih klubova, fudbalski tereni postali su ogledalo surove ratne stvarnosti.
REORGANIZACIJA I LIKVIDACIJA KLUBOVA
Prvi udar na sarajevski sport desio se već u aprilu 1941. godine. Cjelokupna arhiva i dokumentacija nekadašnjeg Sarajevskog nogometnog podsaveza (S.N.P.) uništena je u bombardovanju grada. Nova vlast osnovala je Župu „Tvrtko“, a svi klubovi su bili primorani na ponovnu prijavu kako bi dokazali „podobnost“ za nastup u novoj ligi.
Po načelima nove ideologije, klubovi koji su nosili predznak jugoslovenski, srpski ili jevrejski odmah su ugašeni, a njihova imovina konfiskovana. Iako su podnijeli prijave, klubovi poput Slavije, Sloge, Pofalićkog, Hrasničara i Igmana su likvidirani. Sudbina Željezničara ostala je specifična – klub se nije prijavio za takmičenja, ali njegova imovina zvanično nije likvidirana. Prema tadašnjem statutu, imovina je „zaleđena“ na tri godine, nakon čega je, u slučaju neobnavljanja rada, trebala biti predata humanitarnim društvima.
NOVI IDENTITETI
U Sarajevu je u tom periodu djelovalo šest klubova: SAŠK, Đerzelez, HAŠK, Hajduk, Slaven (koji mijenja ime u Bistrik), Tomislav i Omladinac. Svi su morali nositi predznak „H“ (hrvatski), a upravljanje su preuzeli državni povjerenici. Zanimljivo je da su se uprave Đerzeleza i Hajduka dugo odupirale potpunom pokoravanju novim pravilima. Iako je Srbima prvobitno bilo zabranjeno igranje, već krajem 1941. godine pravilo je ublaženo, pa su klubovi, uz posebna dopuštenja, mogli registrovati igrače „pravoslavne vjere“.
Utakmice su se mahom igrale na stadionu Slavije na Marijin Dvoru, jer je stadion Hajduka nakon požara 1941. bio neuslovan. Prvaci Župe „Tvrtko“ bili su HAŠK (1941/42) i SAŠK (1942/43).
FUDBAL I VOJSKA
Kako je rat odmicao, teren su sve češće zauzimale vojne ekipe. Njemačke jedinice stacionirane u gradu igrale su prijateljske utakmice sa lokalnim klubovima, dok su domaći igrači, pod svojevrsnom vojnom obavezom, nastupali za ekipe poput Protuzrakoplovca, Zrakoplovca i Ustaške vojnice.
TRAGIČNE SUDBINE: OD TERENA DO STRATIŠTA
Ratni vihor raspršio je sarajevske fudbalere na sve strane fronta. Legendarni Dževdet Mustagrudić Dete, zvijezda Đerzeleza, poginuo je 1944. kod Pazarića. Miloš Mišo Popović, igrač Željezničara i zamjenik komandanta 10. hercegovačke brigade, stradao je kod Gacka 1943. godine. Na listi poginulih boraca i političkih komesara našli su se i Drago Filipović te golman Zvonimir Šulhof.
Stravičan danak uzeli su i logori. U Jasenovcu i Norveškoj ubijeni su Dušan Grešl, Borislav Poluga, Vojo Petković, Dejan Vukosavljević i Josip Martinović Juka. Vjeruje se da je broj nastradalih fudbalera iz jevrejskih klubova, zbog sistemskog progona, daleko veći nego što zvanični podaci govore.
S druge strane, u redovima vojske NDH poginuli su golman SAŠK-a Ante Buzuk i igrač Stjepan Gegač, dok su ustaški satnici Silvestar Ivanović (strijeljan 1945. kao ratni zločinac) i August Potočnik takođe bili poznata imena sa terena. Bosnić, igrač Slavije, poginuo je kao pripadnik četničkih formacija.
Možda najneobičniju sudbinu doživjela su braća Cvilinger. Karlo i Josef, prijeratni trgovci, tokom rata su radili za njemačku obavještajnu službu. Dok je Josef poginuo u Crnoj Gori, Karlo je nestao iz Sarajeva zajedno sa njemačkim povlačenjem.
Oslobođenjem Sarajeva 6. aprila 1945. godine, zatvoreno je jedno od najmračnijih poglavlja u istoriji sarajevskog sporta, ostavljajući iza sebe sjećanje na generaciju koju je rat nepovratno podijelio i uništio.
