Odlazak Zorana Zekića iz FK Sarajevo nažalost ne dolazi kao iznenađenje, ali ostavlja gorak okus. Ne zbog rezultata, jer ih u konačnici nije ni bilo dovoljno, već zbog konteksta, kulisa koje su pokazale da ni najbolji neće uspjeti ako se klubom upravlja kao privatnim eksperimentom, bez vizije, podrške i osnove za kontinuitet. Iako je u prvoj sezoni osvojio Kup BiH, instant uspjeh nije moguć, pogotovo na našem podneblju. Za dugoročne rezultate potrebni su vrijeme, rad i manje uplitanja u trenerske odluke.

Zoran Zekić je zaista ostvario značajan uspjeh tokom svog prvog mandata u NK Osijeku. Preuzeo je klub u septembru 2015. godine, kada je Osijek bio na sredini tabele, i uspio ih podići na treće mjesto, osiguravši kvalifikacije za Europsku ligu. Tokom tog razdoblja, Osijek je ostvario historijsku pobjedu protiv PSV-a u kvalifikacijama za Europsku ligu, što je bio veliki uspjeh za klub. Zanima me na šta bi ličio FK Sarajevo da je Zekić imao odriješene ruke i podršku tri ili četiri godine koliko mu je trajao prvi mandat u NK Osijek. Mislim da grupna faza nekog evropskog takmičenja ne bi bila misaona imenica.
Zekić je u glavni grad Bosne i Hercegovine stigao s reputacijom čovjeka koji zna napraviti tim, koji zna zapaliti svlačionicu i oživjeti posrnule ekipe. Mnogi su u njegovom dolasku vidjeli priliku da FK Sarajevo konačno dobije ono što već dugo nema; kontinuitet, stabilnost i karakter.
Međutim, od samog početka bilo je jasno da mu neće biti lako. Na jednoj od svojih prvih presica Zekić nije skrivao razočaranje odlaskom Hamze Čatakovića, igrača kojeg je silno želio zadržati. Ta izjava je, retrospektivno gledano, bila signal da Zekić neće imati punu slobodu u kreiranju tima. Slična stvar se desila i ovog ljeta odlaskom jednog od ponajboljih igrača iz prošle sezone - Vladana Bubanje. Postoji tu još sličnih primjera li mislim da su ova dva najkonkretnija. Kad svako ljeto i zima liče na malu seobu naroda, a svlačionica više na autobusnu stanicu nego na tim, teško je očekivati išta, išta dobro u krajnjem slučaju.
FK Sarajevo u posljednjih pet godina više liči na eksperimentalni poligon nego na ozbiljan klub s ciljem. Promijenjeni su deseci trenera, pozamašan broj igrača je prošao kroz svlačionicu, a da nijedan projekat nije dobio ni vrijeme ni mir potreban za sazrijevanje. Kao da nije dovoljno što kao trener mora balansirati između kadrovskih rupa, prodaja bez pitanja – Zekić se, usput, morao baviti i sportom zvanim ''preživjeti 90 minuta uz standardno precizno suđenje naše lige''.

Također, čini se da FK Sarajevo danas više pažnje posvećuje brendiranju, spotovima i vizualnom identitetu nego onome što bi trebalo biti srce svakog kluba, terenu, igračima i rezultatima. Bez prave posvećenosti fudbalu, ni najbolji marketing ne može zamaskirati. Siguran sam da, nakon bolnog poraza ili prosute prednosti od tri gola u posljednjih dvadesetak minuta utakmice, nijednom navijaču nije do blještavih fotografija, marketinških spotova i praznog sjaja, jer fudbal se ne igra za objave, već za bodove. Gledanje fudbala kod navijača, posebno muškaraca, aktivira niz neuropsiholoških procesa, od pojačanog lučenja dopamina, koji stvara osjećaj nagrade i zadovoljstva, do intenzivne emocionalne angažovanosti koja uključuje centre u mozgu zadužene za identitet, pripadnost i regulaciju stresa, što fudbal čini ne samo sportom, već i duboko ukorijenjenim psihološkim ventilom i oblikom kolektivne terapije.
Mislim da oni koji su zaduženi za regulisanje protoka sadržaja na društvenim mrežama FK Sarajevo nisu upoznati s navedenim.

Zoran Zekić je dao dojam da se nije dodvoravao nikome. Bio je direktan, tvrdoglav, ali iskren. Prema neslužbenim informacijama koje kruže po komentarima i forumima, Zekiću su “morali” igrati određeni igrači, što je, ako je istina, dodatno otežavalo njegov rad u FK Sarajevo. Bez podrške i kontinuiteta teško je graditi tim i ostvarivati rezultate.
Zoran Zekić je znao reći ono što svi misle, ali šute i zbog toga je stekao poštovanje navijača. Njegov odlazak nije samo kraj jedne trenerske epizode, već još jedan dokaz da problemi FK Sarajeva nisu na klupi.
Zato, gospodine, mangupe Zekiću – hvala Vam. Za iskrenost. Za borbu. Za kup. Zato što niste bili samo trener, već čovjek koji je pokušao vratiti obraz ovom klubu, čak i ako su vam ruke bile vezane.
Sarajevo i pored toga što treba novog trenera, Sarajevo treba sistem. A Vi, gospodine Zekiću, zaslužujete klub u kojem se trener poštuje i cijeni, a ne koristi kao paravan za tuđe promašaje.