I evo nas opet u tom famoznom baražu. Bosna je u nevjerovatnom trileru u Cardiffu savladala favorizovani Vels. Ne znam po čemu su oni bili favoriti niti ko ih je takvima proglasio, ali dobro. Gledajući historiju, jasno je da su lošiji od nas. U svim međusobnim okršajima nisu nas pobijedili nijednom, a tako je i ostalo.

Moram iskreno priznati da sam imao malu dozu sumnje kada sam vidio mladog Alajbegovića kako namješta loptu na bijelu tačku. „Pa vidi mu brčića, ovaj je još 'puter'...“, rekao sam supruzi koja je nezainteresovano ležala na kauču i gledala u mobitel. Dok je ona bila hladna, bez ikakve emocije, ja sam sjedio kao na iglama. To je ona nervoza koju inače osjećam samo pred velike koncerte; kao da sam ja taj koji mora pucati penal pred milion gledalaca. Sva sreća, Alajbegović me demantovao iste sekunde. Uzeo je kratak zalet i hladno, nonšalantno poslao loptu u mrežu velškog golmana.

Istog trenutka sam skočio na noge i u zadnji čas iskontrolisao vrisak, sjetivši se da je skoro ponoć. Opila me nevjerovatna euforija, pa sam odmah otvorio društvene mreže čitajući reakcije ljudi koji su se osjećali isto kao i ja. Nakon tog izliva adrenalina, trebalo mi je dugo vremena da se smirim. Uzalud sam legao u krevet – srce je lupalo snažno, dok je žena iste sekunde utonula u san. To je to, sad još Italija i idemo u Ameriku!

Moju euforiju su par dana kasnije počeli kvariti pesimistični komentari kvazistručnjaka. „Ipak je to Italija“, „S njima ćemo teško“, „Oni su velesila, mi smo ipak mala BiH“, „Dobro je što smo i dovdje došli“... Došlo mi je da mobitel razbijem o pod. Kakva je to Italija?! Pa da su velesila, ne bi kao i mi bili u baražu, nego bi već pakovali kofere za Ameriku. Neki ljudi poštuju Italijane zbog velikih igrača koje su nekada imali, ali ovo što dolazi u Zenicu nije ta Italija. Nema više Totija, Buffona, Pirla, Maldinija i Baggia. Ako mene pitate, danas im je najpoznatiji trener – nijednog njihovog igrača ne znam, niti je relevantan u mom svijetu.

Drugo, igramo u Zenici. I sad ide poznata floskula koja se često ispostavila tačnom, znamo da domaći teren može donijeti prevagu u ključnim trenucima. A ako Italiju trese groznica, trese vala i nas. Bilino polje nije veliko, ali vidjećemo hoće li im biti prpa kada istrče na travnjak. Najviše me nervira taj stav koji živi u „napaćenom Bošnji“ – onaj momenat kada u bitku od starta ulaziš kao gubitnik. Nije mi dovoljno što smo došli do finala baraža i što igramo protiv velike Italije. Hoću na jebeno Svjetsko prvenstvo!

Možda je i bolje što nam većinu reprezentacije čine momci koji nisu rođeni u BiH i koji u svlačionici pričaju na njemačkom. Neki su rođeni i odrasli tamo i hvala im što su, iako jedva nabadaju jezik svojih roditelja, izabrali da igraju za BiH. Mogli su igrati za Austriju, Ameriku ili Njemačku, ali su izabrali Bosnu. I ono što je najbitnije: oni su „Švabe“ i nemaju taj gubitnički, žrtva mentalitet! To su klinci koji žele više i znaju da im to pripada. Ne ustručavaju se reći: „Bolji smo i pobijedićemo.“ Možda to nekad ne smiju ni izgovoriti plašeći se osude javnosti jer bi bilo odmah: „Eno ih, umislili se.“

Upravo je ta smjena generacija ključna kako bi se izrodila jedna nova reprezentacija BiH. Samo, ta smjena treba da se desi i među novinarima i komentatorima, jer kad ih čujem na televiziji, najradije bih utakmicu gledao na „mute“. Zato neka euforije i groznice, neka i bahaćenja i bezobrazluka. Idemo na Svjetsko i gazimo Italiju – ŠTA JE?!