Bosna i Hercegovina je pobijedila Italiju i ide na Svjetsko prvenstvo!

Ispostavilo se da ta Italija ipak nije toliko velika, jer kada pogledamo statistiku, reprezentacija BiH je apsolutno dominirala. Više šuteva, veći posjed lopte, više šansi – svega je bilo više. Odluka je ponovo pala u penalima, koje su naši fudbaleri izveli kao da igraju protiv Vrbanjuše, a ne „velike“ Italije. Naši nisu promašili nijedan, dok su Italijani promašili dva. Alajbegović i Bajraktarević su ponovo bili hladni kao Neretva u januaru; bilo im je potpuno svejedno ko stoji na golu. Naš selektor je nakon utakmice prokomentarisao izvođenje penala rekavši da mladi igrači ne razmišljaju previše niti ih je briga protiv koga pucaju – sigurni su u sebe i to je to. Kako kaže stara narodna: „Šta zna dijete šta je sto kila“.

Zaista je lijep osjećaj dan nakon pobjede hodati gradom i vidjeti vesele ljude, nasmijana lica i opštu ljubaznost. Nevjerovatno je koliko sport može donijeti sreće građanima i jedan kišni, sivi dan pretvoriti u slavljenički. Moram priznati da je ova pobjeda za mnoge došla kao iznenađenje. U poređenju s kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014, kada smo sedmicama, pa i mjesecima iščekivali pobjedu, ovaj put nije bilo duge euforije. Ona se probudila tek nakon trijumfa nad Velsom, a kulminirala je u Zenici. Reakcije naših i regionalnih medija se ne stišavaju, ali glavna smo tema i širom svijeta. Svijet bruji i svi se čude: „Otkud da Bosna izbaci Italiju?!“

Komentar na našu pobjedu nije izostao ni iz tabora Kanađana, s kojima igramo otvarajuću utakmicu u Torontu 12. juna. Već vidimo kako njihovi novinari i stručni štab prave istu grešku kao i Italijani, koji su slavili pobjedu BiH nad Velsom misleći da će s nama lakše proći. Kanađani pričaju o nekoj „velikoj“ Italiji koje već generacijama nema i pomalo im je žao što neće igrati protiv njih, dok o našoj reprezentaciji znaju jako malo – gledaju nas s visine i potcjenjivački. To nam, naravno, ne smeta; lijepo je biti potcijenjen, a onda doći i iznenaditi. Ono što svi ti analitičari zaborave jeste rezultat na semaforu. I Kanađani, i onaj velški trener koji danima nakon poraza kuka ne vjerujući da je izgubio od „pišljive“ Bosne, pa na kraju i Gattuso. Svaka čast za sve medalje i pehare, bravo za tradiciju i vašu ligu, ali na kraju vas ipak izbaciše djeca od osamnaest i dvadeset godina.

Na osnovu čega Kanada misli da će pobijediti Bosnu? Vjerovatno ne bi ni bili na ovom turniru da nisu domaćini. Mi smo izbacili Vels i „veliku“ Italiju, a koga su oni? Kakva, bolan, Kanada, pa ne igramo hokej! Gledajući našu grupu, jedini protivnik s kojim možemo imati težak meč je Švicarska. Ali ni oni nisu nepobjedivi.

Pred našom reprezentacijom je svijetla budućnost. S ovakvim mladim igračkim kadrom osigurali smo vrhunski tim za narednih petnaest godina. Naši igrači će sa svakom utakmicom postajati iskusniji, uigraniji i zreliji. Veliki klubovi širom svijeta se već raspituju, a ako se na Svjetskom prvenstvu pokažu, pitanje je samo za koje će velikane potpisati ugovore. To je ono najbitnije što nam je selektor Barbarez obezbijedio – stabilnu budućnost.

Ali dobro, za sada možemo biti potcijenjeni underdog. Biće to još veće iznenađenje Kanađanima i drugim protivnicima kada na kraju utakmice pogledaju rezultat na tabli i shvate da su izgubili od „tamo neke“ Bosne.