Meni nije bitno, jer ljude ne rangiram po tome, ali evo mnogi, nažalost baš to rade. Zaista nije šala, odmah idu neki nepotrebni komentari, pa tako iz neke neobavezne priče dođe do svađe - ko je prije osnovan, ko bolje igra, ko je kad pobijedio, šta je osvojio i sl. Navijala sam u periodu osnovne i srednje škole, a kasnije… Nisam znala ni ko za koga igra. Još se vodim kao Pitarka i ne smeta mi.

Nije neko pravilo i može imati kontra ishod, ali okruženje nas najčešće oblikuje i u sportskom duhu. Rođena sam u bolnici blizu stadiona Koševo - Asim Ferhatović Hase, živjela i odrasla na Bjelavama i nekako se podrazumijeva da navijam za Sarajevo! I evo navijam, pa šta? Doduše, nikad tiše - jer nisam više toliko u tom nekom fazonu ali temelj je temelj.

To znači da oni koji navijaju za drugog gradskog rivala, trebaju da me ne vole, da me ponižavaju, rugaju se? Ma ne trebaju. Ljudi smo, samo volimo različite boje i to je ok. Ali svi znamo kako to sve danas izgleda - razlika u ovome nekako nije samo obična razlika.

Suprug i djeca su Željovci, Manijaci, ali moji Manijaci i evo opstajemo. Sada živim na Grbavici i svaki dan moram ili proći pored stadiona ili makar vidjeti i po nekoliko puta, jer pendžeri su tako orjentisani. I ne smeta mi, čak uživam kada vidim kako stadion postaje bolji, ljepši, opremljeniji… Jesam među rijetkima u ovom dijelu grada sto se tiče ove teme ali Bože moj, niko mi ne zamjera - valjda je do međusobnog, normalnog i zdravog odnosa.

Ovo je moj grad i to su moja dva kluba. Nikad, ali nikad ne bih navijala za bilo koji drugi klub koji igra sa Željezničarem - osim sa Sarajevom (logično, ljudski, navijački i pošteno). Istina je, da, kada porodično gledamo derbi i Sarajevo vodi, brk mi se malo smiješi ali ne kao provokacija. Učim djecu da jedni drugima čestitamo i možda malkice zezamo - koliko je u granici sporta i simpatičnosti.

Vjerujem i znam da postoje baš onako žestoki navijači koji vide samo jedan pravac i nisu sretni kada neko njihov nije u tom istom pravcu ali… Kako kažu - svakome njegovo. Čude se kada odem da kupim plave karte, da ukućanima platim plave članske, nekome kupim plavi poklon… Nevjerovatno! Pa išla sam sa svoja tri Plavca i na tekmu, obukla plavo - da vide da je to ok, a ne zlo i izdaja. Jer nije!

A, sad razlog koji me navede na ovaj tekst i nije nimalo banalno. Naime, jučer prolazim pored jednog parka i zaista je bilo puno djece. Čujem da jedan dječak pita grupu može li i on igrati fudbal s njima. I prolazim, bez da očekujem neku reakciju osim: Naravno, upadaj! Ali… to se ne dešava. Trojica dječaka ga pitaju za koga navija, a on odgovara da navija za Sarajevo, nakon čega oni kažu da onda ne može igrati s njima. Okrenem se, morala sam. Priđem i pitam zašto to rade, od koga su čuli, ko ih je naučio, savjetovao… Pa ne može valjda iz djeteta koje im 10ak godina tako nešto “izaći”. Kažu da su to čuli od starije raje, pa eto… E, blago nama!

Sjednem na klupu pored njih i kažem da i ja navijam za Sarajevo, a da moja djeca navijaju za Želju. Gledaju me i pogledom kao da pitaju kako je to moguće. Djeco, pravi navijač je onaj koji srcem navija za svoj klub, ali poštuje druge navijače i druge klubove - posebno u ovom vašem, dječijem svijetu treba tako da bude.

Gledaju oko sebe i traže onog dječaka što navija za Sarajevo i rukom mu daju znak da je vrijeme za igru. On se nasmija, krenu za njima ali i meni uputi osmijeh i reče hvala. Sinoć je završilo tako, a često završi svađom i tučnjavom…

Navijajmo i bodrimo, ali ne trujmo druge. Sport treba da bude razonoda uz lijepo druženje, a ne kontra. Moj rahmetli otac mi je davno govorio: E moja Melika, i u moj vakat je bilo raznih navijača i bude malo ljutnje, huje, pogleda ali svi smo na kraju zajedno isli u Čarsiju na kafu i komentarisali tekme, a ovo danas… Nije normalno. I nije. Da tekma znači briga, strah - nije ok.

Prošli četvrtak, suprug i sin su išli na tekmu. Sin sretan jer je to njihovo vrijeme, jer je stadion bio pun, navijači organizovali super koreografiju ali… Vratio se sa pitanjima zašto mnogi navijači baš toliko psuju, vrijeđaju i govore preružne riječi?! Nisam imala pametan odgovor, osim da nismo svi isti i da to shvati kao primjer kako on takav ne treba biti, postati, ponašati se… Ispade super za nas, jer kada neko kaže da je Pitar/ka, sin neće izazivati, nego će reći: I moja mama je.

Sine, želim ti da ideš na tekme, pjevaš, raduješ se, navijaš i da te dočekujem s pitanjima jel’ sve bilo divno ili predivno, a ne s brigom da li će biti neki belaj… Bordo ili Plavi, budimo ljudi navijači, a ne neljudi nasilnici. Neka adrenalina, pa i huje ali koja brzo prođe i bez posljedica prema bilo kome.

Večeras je revanš - igraju Koper i Željezničar i naravno, da ja, Pitarka, noćas navijam za gostujuću ekipu, Želju. Sretno Plavi. I bez belaja, nadam se.