Kaže se da je William mogao navijati za bilo koga. U tome “bilo koga” beskrajni je niz mogućnosti: klubovi koji kupuju istoriju, klubovi koji je prodaju na komade, klubovi koji pretvaraju strast u statistiku... Ali on je, iz nekog romanesknog razloga odabrao Aston Villu — klub koji ne obećava ništa osim vjernosti nepredvidivosti.

Kao da se u nekom trenutku realnost blago pomjerila u stranu, pa je princ, umjesto da slijedi geometriju očekivanog, skrenuo u kvart gdje se slava ne živi nego preživljava. Villa nije izbor pobjednika, nego izbor onih koji su naučili na poraze bez gubitka dostojanstva. A to je, u svijetu koji obožava trijumf, gotovo mistična pojava.

Priča se da je prvi put osjetio tu vezu kao dječak, kada je fudbal još uvijek bio veći od njega. Nije to bio klub koji ga je osvojio trofejima — jer trofeji su tada već bili uredno raspoređeni na policama drugih — nego klub koji je imao nešto što se ne može kupiti: karakter poraza i tvrdoglavost opstanka.

Nastala je čudna simetrija: princ koji živi u najstrožem poretku tradicije i klub koji živi u stalnoj improvizaciji sudbine. Kao da su se dvije različite vrste historije, ona formalna i ona neuredna, jednog dana prepoznale i odlučile da se ne razilaze.

Na tribinama, kada Villa postigne gol, William ne izgleda kao zvanica koja posmatra sportski događaj, nego kao neko ko je nakratko zaboravio da je konstantno posmatran. U tim trenucima, hijerarhije se rastvaraju kao grumen šećera kad upadne u čašu tople vode. Kraljevski protokol i fudbalski haos sjede na istoj klupi i ne svađaju se.

To nije odnos zasnovan na sigurnosti, nego na stalnoj mogućnosti razočaranja. A razočaranje, kad se prihvati bez cinizma, postaje najčvršći oblik pripadnosti.

Aston Villa, u ovoj priči, nije samo fudbalski klub. Ona je mala anomalija u sistemu koji voli predvidive ishode. I možda je William, birajući nju, zapravo napravio ono što rijetko ko na njegovom položaju smije: odabrao neizvjesnost kao oblik slobode.

I tako negdje između kraljevskih palata i industrijskih stadiona, između reda i buke, postoji jedna loža u kojoj princ i običan navijač dijele istu stvar — nadu koja se ne objašnjava, nego samo ponavlja, svake sedmice, kao ritual bez garancije.