Odrasla sam uz reprezentaciju Bosne i Hercegovine, sastava: Begović, Džeko, Ibišević, Spahić, Pjanić, Misimović, Bičakčič, Kolašinac, Lulić, Vršajević, Šunjić, Mujdža, Zahirović, Pandža, Bešić...

Generacija ratne djece, koja su smisao nalazila u lopti.
Ibišević, vlaseničko dijete, "izbjeglica".... Lopta je bila smisao. Bijeg. Cilj.
Dobro pamtim Vedin go koji nas je odveo u Brazil i Marijana Mijajlovića, koji iz sveg glasa viče: "Vedo, Vedo, Vedo! Vedatore, Vedatore, Vedatore! Ljubavi!".



Vasilj, Demirović, Tahirović, Alajbegović, Bajraktarević, Tabaković, Katić, Muharemović, Čelik, Beširović, Omerović, Karić, Šarić.... i Kolašinac, i Džeko.
Sad su to neki novi klinci.



Djeca roditelja protjeranih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu;
Djeca rođena van granica ove države;
Djeca odgojena: patritoizmom, ljubavlju i odgovornošću.

Esmir - srebreničko dijete, dijete roditelja "izbjeglica", rođen u Americi.
Esmirov go i... Amerika!
Nije slučajnost.

Neki novi klinci - djeca ratne djece, koja su smisao našla u lopti... Našla nadu... i odgovornost.

Alajbegović nije bio ni rođen kad je Džeko odigrao svoju prvu utkamicu za reprezentaciju.
Bio je uzor; neko uz koga su ova djeca rasla, sanjala i loptu ganjala, da budu veliki poput njega.

Džeko, miran, čistog obraza i vedrog čela, možeš u penziju!
Lopta je sigurna uz ove nove prkosne, inatne, bosanske klince...

P.S. Barbarez, hvala ti!