Gledamo juče utakmicu između dva najveća madridska kluba i kroz razgovor dolazi konstatacija "Simeone je trener Atletiko Madrida oduvijek". I zaista, dokle meni seže sjećanje na Atletiko, Simeone je tu, viče pored klupe, stvara neke nove igrače ili oživljava karijeru bivšeg asa svog kluba.
Naravno, nije baš oduvijek tu. Popularni Čolo je trener madridskog kluba od 2011. godine. Od tad je osvojio dvije Lige Evrope, dva UEFA Superkupa, dvije ligaške titule, jedan kup i jedan superkup i dva puta je igrao finale Lige Šampiona.
Postoje ti neki pojmovi koji uvijek idu u paru, Tom i Džeri, Mirko i Slavko, Tramp i Mask, vaza i cvijeće... Atletiko Madrid i Diego Simeone.
Za ovih 14 godina koliko je trener toliko su se on i Atletiko srodili da su nezamislivi jedan bez drugog. Atletiko je postao baš onakav kakav je Čolo, agresivan, uvijek u akciji, nikad miran (aktivni su i grubi čak i kad se samo brane). Prosto, oni jednako dišu. Pokupio je duh Atletika dok je još bio samo fudbaler, a onda je postao trener i trener je oduvijek.