Upravo taj, čuveni huk već dugo nije dio bosansko-hercegovačkih tribina. Nažalost, svakodnevno smo svjedoci kako stadione u Bosni i Hercegovini posjećuje već sada mizeran broj gledalaca. Iz utakmice u utakmicu, iz godine u godinu broj ljudi koji želi da posjeti stadion svog voljenog kluba, potroši nekoliko sati i plati simboličnu cijenu ulaznice od 5-10 km, sve je manji.

Većina ljudi će kazati da je razloga mnogo, što u jednu ruku i jeste tako. Od politike i skoro pa neuslovnih stadiona i dvorana koje svakog vikenda dočekuju navijače. Ali krenimo redom.

KULTURA DOLASKA NA STADION

Prije svega treba sagledati sljedeći aspekt i zapitati se, postoji li uopće kultura dolaska na stadione u Bosni i Hercegovini ?Da bi na to pitanje odgovorili navest ćemo statistički podatak, koji pokazuje prosječan broj gledalaca na tribinama bh-stadiona a iznosi nešto manje od 2.500 hiljade gledalaca po utakmici. Važno je reći da bi taj broj definitivno bio i manji da nije klubova poput Željezničara, Sarajeva i Čelika kojima prosječan broj posjete na stadionu iznosi preko 5.000 gledalaca.

Da naglasimo da broj posjete na utakmicama svih reprezentativnih selekcija ne ulazi u prosječan broj gledalaca.

Jednostavno rečeno, ljudi u BiH nemaju kulturu odlaska na stadione, jer da kultura postoji ovaj broj bi bio daleko veći. Naravno nema potrebe uspoređivati posjetu na stadionima u Engleskoj ili Argentini, jer smo mi kao samo prozvana sportska nacija daleko iza tih država i navijačkih kultura.

Tamo je odlazak na stadion dio tradicije, ritual mnogi bi rekli, vrijeme za druženje i osjećaj koji je teško objasniti. Nebitno je gdje vaš klub igra, jeste li u petoj ili prvoj ligi, da li ste na prvom ili zadnjem mjestu na tablici. Važno je samo biti svoj, voljeti svoj klub, svoj grad i svoje navijače.

Možda će nekome biti frapantan podatak da neki od slavnih engleskih klubova imaju mini groblja ispred svojih stadiona ( nisu stvarni ljudi sahranjeni ) sa posvetama, godinama koliko je taj navijač pratio klub, gdje je sjedio na stadionu kao i koliki je doprinos dao klubu. Sve se to radi jer postoji kultura, postoji običaj što samim time znači da je to nezaobilazan dio svakodnevnice svakog navijača.

Možete li sada zamisliti takav sličan scenario u Bosni i Hercegovini ? - teško zar ne. Upravo tako, jer kod nas ne postoje običaji, rituali, odlasci na gostujuće utakmice, čast izuzecima. Osim par klubova koje smo naveli, na bh-stadionima pretežno vlada pozorišna atmosfera, bez emocija, bez strasti - svega što sport čini tako posebnim.

NORMALIZACIJA NENORMALNOG

Nešto što je nemoguće ne spomenuti jeste normalizacija nenormalnih pojava na stadionima širom Bosne i Hercegovine a čvrsto se tiču (ne)kulture navijanja. Pod tim smatramo odobravanje i ne sankcionisanje uvreda, govora mržnje, nacionalizma i svega što ne priliči nekom sportskom događaju.

Svjedoci smo da ne prođe puno vremena a da se ne dogodi neki incident na nekom stadionu ili u sportskoj dvorani. Vrijeđanje, psovanje, nacionalizam i politička prepucavanja su nažalost postala "normalna" stvar i nešto što možete očekivati ukoliko se odlučite pojaviti na stadionu ili u dvorani.

Kada je i zašto to postalo normalno, vjerovatno ni mi sami ne znamo, ali ono čega moramo biti svjesni jeste da svako odobravanje govora mržnje, vrijeđanja, nacionalizma je ustvari odobravanje istog. Svi mi, koji redovno posjećujemo sportska dešavanja moramo početi ukazivati na takve nenormalne pojave jer jedino tako možemo sačuvati ovo malo kulture što nam je ostalo.

Nažalost, bavimo se svime i svačime, samo ne sportom. Konstantno nam se dešava da u prvi plan ide politika, vrijeđanje, nacionalizam nasuprot emocije, ljubavi i strasti prema klubu ali i reprezentaciji.

Nameće se pitanje, možemo li onda zaista imati kulturu navijanja i odlaska na stadione ? Jer ako nacionalizam, govor mržnje i uvrede ostanu normalne a emocija, strast i ljubav prema sportu ostanu po strani, svi bi se trebali početi pribojavati kakvu budućnost sport i kultura zapravo imaju u Bosni i Hercegovini.

KAD POBJEDA PUNI TRIBINE

Jedini izuzetak da ga tako nazovemo jeste kada neki klub zareda dobre rezultate, tada možemo reći da posjeta zadovoljava naše standarde. Ali, kakvi su i jesu li uopće navijači oni koji dolaze samo kada ide dobro njihovom klubu ? Pa, nisu. Nisu jer je to tada u tom trenutku trend. Trend da se dođe na stadion, da se pokaže drugima kako se prati i voli klub.

Takve "navijače" klubovi ne trebaju. Oni koji dođu da se slikaju i to publiciraju su lažna slika pravog stanja navijačke kulture u BiH. Rekli bi, u redu, ali kod svi klubova je slična situacija, stadioni su puni kada je rezultat prisutan. Djelimično je tačno, međutim pogledajmo samo klubove iz petog, šestog pa i sedmog ranga Engleske ili Njemačke, gdje stadioni sa kapacitetima od 2.000 - 10.000 hiljada mjesta su svakog vikenda puni. Tako se vraćamo na već rečeno da nije važno u kojem se rangu nalazio i kakvi rezultati prate vaš klub, već da ga vi osjećate svakodnevno. Da se ne ponavljamo, jasna je razlika kada sagledamo i usporedimo ove dvije situacije.

Tamo je navijanje i odlazak na stadion više od slikanja i objava na društvenim mrežama dok tvoj tim preokreće u 93. minuti za opstanak. Dok se kod njih i na običan klizeći start ustaje sa stolica i "skače" na sudiju, kod nas se euro golovi i dobri potezi obilježe tek po kojim aplauzom i sramežljivim hukom pojedinaca.

Možda je na kraju i najbolje da je broj gledalaca manji, ali da atmosfere postanu jače, prigodne stadionu ili dvorani, jer od nezainteresiranog i pospanog gledanja, sumnjamo da bilo ko ima koristi.

DA LI JE VRIJEME ZA DRUGAČIJU NAVIJAČKU KULTURU ?

Ne želimo da ovo ispadne samo kao ponižavanje ili ruganje navijačima u BiH, već da posluži da svako od nas, koji redovno posjećujemo sportska dešavanja širom BiH, kritički promislimo i zapitamo se, kakvu kulturu i šta želimo da gledamo na stadionima i u dvoranama širom Bosne i Hercegovine ?!

Jesu li to nacionalizam, vrijeđanja, govor mržnje i uvrede u kojima smo svjetski prvaci ili ipak želimo sportsku atmosferu, zrelu kulturu navijanja, gdje će emocija, ljubav i strast uvijek biti u prvom planu.

Mišljenja smo da bi zaista ogromna šteta bila kada bi sve ostalo na tim ružnim pojavama koje svakodnevno gledamo, jer imamo ogroman potencijal, velike klubove, taj južnjački mentalitet koji ako se na pravi način usmjeri može slati predivne slike u region i svijet, služiti za primjer kako ljubav, emocija i strast nadvladavaju sve poteškoće i kako sport uistinu može da spaja sve ljude, ali samo ako oni to žele i toga su svjesni.