Kažu da se ništa ne događa preko noći. Ali, kod mene – dogodilo se baš tako. Protekle večeri, umoran ali uzbuđen, sjeo sam da gledam finale Roland Garrosa - Jannik Sinner protiv Carlosa Alcaraza. Obojica su mi podjednako dragi, posebno nakon što je Novak Đoković ispao u polufinalu, ali iz nekog razloga, srce mi je ovog puta bilo na strani mladog Španjolca. Valjda zato što je Sinner izbacio Novaka.

U Australiji, finale Roland Garrosa započinje vrlo kasno – oko 11 navečer, pošto je Australija osam sati ispred srednjoeuropskog računanja vremena - i tiho sam se nadao da meč neće trajati predugo. Kad je Sinner dobio prva dva seta i sat na zidu pokazivao debelo iza jedan sat poslije pola noći, odlučio sam ugasiti televizor i otići u krevet. Bio sam preumoran da budem svjedok onoga što je tada izgledalo kao siguran poraz Alcaraza, odnosno nova ubjedljiva pobjeda Sinnera.

Zaspao sam ubrzo, misleći kako će mi jutro donijeti samo potvrdu Sinnerove pobjede. Kad sam se probudio, pomislio sam: “Hej, kako li je završio meč?” Otvorio sam telefon i ono što sam vidio jako me je iznenadilo – Alcaraz je uspio preokrenuti meč! Nakon što je izgubio prva dva seta, osvojio je naredna tri i tako postao šampion Roland Garrosa. Meč je trajao cijelih pet i pol sati.

Ovaj trenutak me iznova nečemu naučio. Dok sam spavao, vjerujući kako je već sve gotovo, tamo negdje u Parizu, jedan mladi čovjek odlučio je ne odustajati. Nije ga obeshrabrio ni loš početak, ni pritisak trenutka. U tišini noći, dok sam ja sanjao, Alcaraz je izgradio svoj san budan – uz reket, znoj i srce koje nije pristajalo na poraz. I, usput, uspio inkasirati preko 2,5 milijuna dolara.

Tako je ova obična noć postala posebna. I to ne samo zbog tenisa, već zbog podsjetnika da se čuda, ipak, ponekad dogode – preko noći.