Crna hronika nije samo učinjeno loše djelo, nego evo i napisano “kulturno” nedjelo! Grafit… Nikako, ali nikako ne treba da osocira na “ovakva umjetnička djela” (naslovna fotografija). Grafiti su tu da se iskaže umijeće, talenat, emocija, ljepota, šarenilo, misterija, konkretnost, šta god, ali ovako sigurno ne treba. Napisala bih ne smije, ali evo…

Ovo mjesto nedavno je očišćeno, okrečeno, prefarbano - upravo radi raznih natpisa i smeća koje se tu samo stvorilo, nikako drugačije... I umjesto da tako uredno ostane i da se održava, nađe se neki “umjetnik” da svojim rukama napravi djelo koje izaziva gnjev. Ne može to biti slučajnost - tipa da je neko malo dijete prolazilo i imalo sprej i onako malo pošaralo u neznanju - pa ni bajke u ovo ne bi povjerovale. Posebno ne za ovako kvalitetne i umno jake riječi. Mada, i ovo je blaga varijanta kakvih sve ima.

Ovo je šteta, koja baš nema ni sekunde lijepu poruku, povod, ishod… Mnogi tu prolaze, djeca najviše - jer je blizu osnovna škola. Lokacija je na udaru, ali eto izdvajam uzrast koji zna čitati. I naravno, pošto su postavljene kamere okolo, neko baš “naivan” jer to odradio na mjestu/zidu/strani gdje nema kamere. Baš onako herojski, hrabro. Za par sekundi i u par poteza stvori nedjelo!

To svakako nije mjesto za grafite, ali eto, da je nešto lijepo i pametno, ma ne bi smetalo - pohvališ, oduševis se i prođes jer ne boli, a ovakvi natpisi baš bole - od razočarenja do stida u ime takvih. Nije tema gdje se smije ili ne, ali evo na ovom mjestu ne bi smetalo nešto poučno, lijepo i simpatično. Djeci objašnjavati šta je takva likčina htjela ustvari? Pa ništa pametno - osim da uništi nešto (do tada) lijepo i čisto, da o sebi (anonimno) kaže sve “najbolje”, učini ružnim taj udarni dio prolaza, u ljudima probudi reakciju koja je i mislima i izrazima lica baš onako mila…

Ma nekako su mi ovakvi najdraži, jer fino se potpišu, da se zna ko stoji iza toga! Da, baš - još jedna bajka. Pa jel’ bilo sine, drugog načina da iskališ taj bijes, bunilo, zlobu? Osim da uništavaš tuđe, a naše, zajedničko? Da se makar naknadno postidiš i taj sram nekako prekriješ, prekrižiš, prefarbaš… Ma sve više sam ubijeđena u onu, da nije bolest sve što boli! Nije, nije!