Kreneš na posao ili na fakultet, odnosno za obavezama koje su tvoja sadašnja ili buduća egzistencija. Jer vjeruješ da će biti, da će se isplatiti. Da će vrijediti svaki tvoj trud i tvoja želja.

Odlučuješ se za javni gradski prijevoz, jer parkinga u gradu već odavno nema, a i ono što ima ne može priuštiti ni tvoja ni moja 'obaveza', budući da sve takvom brzinom ide protiv nas, da jednostavno ne možemo sustići ni one stvari koje bi nam trebale biti sve samo ne briga. U ionako teškom okruženju, barem nam put do i od posla/škole ne bi trebao biti borba i stres. Ali nama jeste, iz dana u dan.

Znaš da će kasniti, ali ćeš krenuti ranije, žrtvujući vrijeme koje si mogla provesti sa nekim koga toliko voliš, a za čiji zagrljaj nikada ne znaš da li je možda baš onaj posljednji. Ali si vjerovala i krenula na svoj put radujući se povratku tamo gdje si ostavila srce. Danas. I zauvijek.

Ti i dalje čekaš taj svoj prijevoz, praviš spisak svih obaveza koje moraš obaviti tamo gdje si krenula, svako malo gledaš i na sat iščekujući i završavajući štošta prije nego što si i počela. Ti na kraju ugledaš tramvaj. Konačno. Stiže prijevoz koji će i tebe i sve one koji stoje pored tebe odvesti na željeno mjesto. Ono sa kojega svakako planiraš da se vratiš, jer svi mi imamo svoju svakodnevnu prolaznu stanicu.

I sama sebi govoriš, hvala Bogu pa i ovo imamo, dobro je...dobro je... stići ću. Makar danas neću morati naraditi minute koje mi oduze neredovni raspored vožnje.

I dok računaš minute koje su ti potrebne do tvoje stanice, a potom i do prolaska kroz vrata do mjesta gdje ćeš se predati svim svojim snagama, jer želiš se vratiti ovdje odakle si krenula, gdje si ostavila sve ono što je tvoj život i što je tvoj smisao, shvataš da ipak malo kasniš na posao.

Ali, odmah shvataš i da još uvijek stigneš spasiti svoj život. Onaj koji u sekundi, jer minute su još velike za ono što vidiš, počinje da ovisi upravo o tom prijevoznom sredstvu koje si toliko čekala, i sa svakim pogledom ulijevo se nadala da ćeš ugledati. I jesi. Ali ne onako kako si zamišljala, a još manje željela. Vidiš ga kako počinje da iskače iz svog kolosijeka, boreći se da izmanevriše nesrećom najbolje što umije. A, ni njemu nije jasno šta je uzrok svega. Njegova starost? Ili brzina? Možda (obnovljene) pruge? Možda nešto sasvim treće?

U tom momentu to nije ni bitno, jer ljudski životi su u pitanju. Jedino nenadoknadivo. Jedino nepotkupljivo.

Ali to jedino, jedno, ipak ode na svoj vječni put. Jednom životu je polazna stanica postala posljednja. Nečiji snovi, nečija nada i želja su ugašeni samo jednim neadekvatnim skretanjem sa ustaljenog puta. Nečiji početak dana postao je kraj prije kraja. Danas nečiji, sutra ko zna čiji.

I dalje o tome pisati ne mogu, niti trebam. A, zar se nešto više ima i može i reći sa moje strane? Jer, tuđi, život je to. Duša za koju, jedino, mogu zamoliti Jedinog da se smiluje i da joj podari onu stanicu kakvu nijedna druga, ovdje, ne može zamijeniti. Mogu samo zamoliti za tamo najljepši osjećaj i najljepši zvuk, onaj bez sirena i uzbune. Onaj bez brige o svakodnevnoj utrci sa vremenom. Sa dunjalukom koji je svakako svima nama samo prolazna stanica. Samo svakodnevna borba. Samo življenje kroz sebe, u nadi da ćemo svojim putem stići do najljepše stanice. Ne oviseći o bilo kome osim o nama samima. Jer vjerujemo.

A, mi znamo da nam sada predstoji okrivljavanje, ispitivanje, vještačenje i prebacivanje krivice, iz ruke u ruku. Dok se svi ne izredaju, a uzrok ostane nepoznat. Jer znamo da istinu saznati nećemo. Na ovoj prolaznoj stanici. Ali na vječnoj, itekako hoćemo.

Mi smo još davno navikli na tugu, čitanje i gledanje, laži i manipulacije. Skrivanje istine i realnosti. Sve ono protiv čega se nadom i vjerom borimo, budući da već odavno, osim riječima, drugačije ne možemo mnogo utjecati. Osim podrškom i leđima za nasloniti se svaki put kada je to nekome potrebno. Jer to je u nama. I koliko god i mi, još davno, skrenuli sa iskonskog kolsijeka života, i dalje je u nama duša koja razumije dušu koja se oslanja. I na koju ćemo se sutra mi osloniti.

Nekima sada preostaje samo uspomena. I tuga. Mnogima od nas samo suosjećanje. I tuga. Ali i svijest da uvijek na nečijem mjestu možemo biti mi, kao i snaga da se sa iskušenjima svi nosimo najbolje što umijemo.

Uz oprost za dušu koja se danas vratila svome Gospodaru, a sabur onima čija duša je danas otišla na svoj put bez povratka, moje srce iskreno dovi i za svaku našu koja za sada ostaje ovdje, da bude sačuvana i da ustraje na svom putu poštene borbe i časti. Do jedine stanice do koje želimo doći.

"Ne krivi sudbinu, jer, pazi, Ja sam sudbina."

🙏🌹