Sjećate li se 2015-2016. godine? Dok smo mi živjeli svoje male rituale, ispijali kafe, kasnili na autobuse, negdje daleko u Rusiji tiho se
planirao plan ,koji je progutao živote mladih širom svijeta. Zvao se Plavi Kit. Igra koja nikada nije imala pobjednike. Samo žrtve.



Filip Budejkin, mladi programer iz Rusije, imao je tada samo dvadeset jednu godinu. Ali njegov um bio je ,pah,stariji od njega, i mnogo mračan,za jednu, tako
mladu osobu. Nije stvorio igru za zabavu. Stvorio je mehanizam za lov na ranjive. Razumio je najnježniji i najkrhkiji dio tinejdžera,potrebu da negdje pripadaju, da budu viđeni i , da osjete nešto, pa makar to bila bol.

Društvene mreže su bile njegov teren, posebno VKontakte. Tražio je djecu koja su šaptala na internetu ono što nisu mogla reći naglas,da su usamljena, depresivna, izgubljena. Kada je uhapšen, izjavio je nešto što i danas ,ledi krv u žilama. Rekao je da je čistio društvo od onih koji nemaju vrijednost. U njegovim očima, ta djeca bila su samo biološki otpad. Nije treptao dok je to govorio.Govorio je ,čak u svoju odbranu,
,da su djeca bila sretna,jer će konačno umrijeti.Bolesno,zar ne ?

Mehanizam Plavog Kita bio je jednostavan, ali užasno mračan.Kurator bi kontaktirao tinejdžera i polako ga uvlačio u tok od pedeset zadataka, jedan zadatak za svaki dan. Tinejdžeri su urezivali kitove po koži,ustajali u 04:00 ujutru da gledaju,horror
filmove...

Kako su dani prolazili, zadaci su postajali brutalniji. Tinejdžeri su hodali po ivicama zgrada,sjekli su usne... I nažalost,na kraju,50. izazov je bio, samoubistvo.

Fotografije su se slale kao dokaz. Kuratori su prijetili,ucjenjivali, manipulirali. Neki bi prijetili da će ubiti porodicu. Drugi da će objaviti sve dokaze. Bilo je jasno da žrtva nije slobodna osoba.



Prve žrtve bile su tinejdžerke. Jedna šesnaestogodišnjakinja iz Rusije objavila je fotografiju na pruzi s riječju "Zbogom."Kasnije, više nije bila živa.

Dvije najbolje prijateljice iz Krasnoyarska skočile su zajedno sa devetospratnice, držeći se za ruke.

Procjene govore o najmanje stotinu trideset samoubistava povezanih s Plavim Kitom u Rusiji u samo nešto više od godinu dana. Neki istraživači tvrde da je broj veći. Mnogo veći. Možda nikada nećemo znati.


Roditelji su bili počeli primjećivati nešto što im je ledilo krv. Duge rukave , svoje djece ljeti. Noćna buđenja. Urezane simbole. Zatvorenost. Strah u očima djece. Pokrenute su istrage širom svijeta.


Prošla je skoro decenija. Igra se ugasila. Sjećam se kada sam bila djevojčica,kad se to dešavalo. Plašila sam se da ću naletjeti na sliku kita dok prelistavam internet. Plašila sam se da će me neko primijetiti. Da će me neko izabrati.

A danas, kad to
gledam očima odrasle žene, zahvalna sam,što nisam dopustila da se uvučem u te vode.Sjećam se straha roditelja, nastavnika, škola koje su upozoravale,medija ,vijesti..

Svako dijete izgubljeno u ovoj igri bilo je nečiji osmijeh, nečiji zagrljaj, nečiji sutrašnji plan. I zaslužili su da njihova priča bude više od tragedije. Zaslužili su da bude razlog promjene.I ne smijemo,ih zaboraviti.
Jer onog trenutka kada zaboravimo djecu koju je ova igra odnijela, otvorimo put da se ista tragedija ponovi. A to im ne smijemo uraditi. Ni njima, ni sebi. Ni generacijama koje tek dolaze.