Požari, nesreće, prostitucija, droga, ubistva, prijetnje, pljačke, tučnjave, samoubistva, zloupotrebe, zlostavljanja… Samo neki od "djela", pogotovo posljednjih dana u BiH. Jasno je da nema dana bez loših vijesti, jer negdje se uvijek dešava nešto loše, tužno i tragično, ali ovaj neki period kod nas - totalno je čudan!

Uvijek za sve kažemo, pišemo, čitamo i pomislimo sljedeće: Nikada više! Ne ponovilo se! Dosta je! I eto, na tome, nažalost i ostane. Jučer sam vidjela kako neko drži transparent na kojem piše: Do kad šetamo? Odlično pitanje! Mirne šetnje, mirni protesti i onda bude samo pohvala za taj korak naroda, kao vid dobre reakcije i pobune. A korak odgovornih, “velikih i bitnih”? Nema, ne postoji! Jasno je da se vode onom: Svakog čuda za tri dana dosta. Drugi scenarij mi, odavno, ne pada na um.

A policija? Posebna priča! Ok, čast pojedincima ali ti pojedinci ne čine sistem. Ostali će za njih reći da su izrodi ako rade ljudski, časno i pošteno. Ostali - jedni maloljetnice zlostavljaju, prijete im, prodaju kao stvar. Drugi se bave drogom. Treći imaju neke propuste sasvim slučajne. Četvrti ginu oko posla s "pravednom" politikom i "poštenim" tenderima. Peti su umiješani u sve to pomalo i tako u nedogled. Ima veza i u pljačkama, krađama... Oni koji trebaju da nas brane, štite, pomažu - zapravo nas guraju u ponor.

Kako djeci da kažem da trebaju da se obrate policiji u slučaju potrebe za tim? Kako da im to savjetujem kao dobru i ispravnu odluku i način da najbolje reaguju? Boga mi, nikako. Ako se desi neko čudo, pa se iščisti korov zlih u novim uniformama, onda možda. Za sada ne!

Misterija je kako je sve nekako uvezano, a niko ništa ne zna, niko nije kriv, ne osjeća se odgovornim… I tako, dok se čudimo, bojimo i strepimo od jednog dešavanja, noć ili jutro dočekamo sa istom ili gorom viješću. Sve je na kraju, nažalost, samo vijest...

Sve se dešava tu, ispred nas, u komšiluku, ali komšiluk ne reaguje, pokriva i uši i oči. Koliko toga samo ne znamo, jer žrtve se vode time da treba da šute i trpe jer kako nakon svega da vjeruju ikome ko je “iznad”? A i sve što saznamo, saznamo kasno. Mnogi se i požale, potraže pomoć ali reakcije nema! Jer tamo neko to ne smatra ozbiljnom prijetnjom, dovoljno jakim batinama ili ne može da vjeruje kako tako neko fin i odgojen uradi nešto strašno - prati, prijeti, udari ili nešto “sitno” poput ubistva. Jer bio je plah, odgojen, školovan, stabilan i normalan!

Mnogi su vapili za pomoć. Prijavljivali policiji ili vrištali po ulici dok su bježali, ali uzalud. Bio dan ili noć, svi se u nekom poslu nađu i eto, zato ne mogu pomoći ili ne žele da se petljaju… Morbidno, ali kao da čekaju ishod, a nije film u pitanju.

Korupcije je sve više, zloupotreba se samo nastavlja, mreža podobnih se širi, broj ubijenih raste, kriminal cvjeta, istina se pakuje i ukrašava… Mi i dalje šetamo, čekamo, nadamo se boljem i tako nanovo.

Šta da uradim kao pojedinac? Da vrištim? Ili me neće čuti ili sam luda! Da se tješim? Nema više smisla! Da bježim odavde zbog budala? Ne želim! I to znači da sve ovo treba da prihvatim?

Previše se lošeg brzo dešava i to je mnogima skretanje s teme na temu, da se dobije na vremenu za prikrivanje, pravdanje, izbjegavanje odgovornosti. I tako, čekamo (ali ne želimo) još jednu šetnju dok drugi sjede i smiju se. Šta drugo rade, osim što ne rade ništa? Svejedno im, tako je moralo, sudbina, proći će... Ne prolazi.

Doduše, nešto ipak rade: Obećavaju! Ali, jadna majko, i da hoće da ispune, ne mogu stići, jer eto nove tragedije! Strah me!