Dragi čitaoci Plenuma,

Nisam bila tu jedno vrijeme, nisam mogla biti prisutna, i iskreno, samo sam čekala trenutak da se nadovežem. Sve što se desilo u Mostaru stoji mi kao kamen na grudima, i ne znam ni sama odakle da počnem, jer gledamo iste scenarije uporno i uporno, i ništa se ne mijenja. Samo se gomila strah, tuga i bijes.

Moje kolege na Plenumu već su ustali i progovorili povodom ovog slučaja, i zaslužuju veliko poštovanje, jer nije lako svaki put iznova vući narod za rukav, govoriti im da se probude, da prestanu šutjeti, da prestanu pod normalno stavljati neuobičajene smrti žena koje su voljele, živjele i nadale se.

A onda dođu komentari žena, koji ubiju ono malo vjere u razum ,i ljudskost koju imamo. Žene koje krive žrtvu. Drage gospođe, kad sutra ispratite svoju kćerku iz kuće da ide u školu, na faks, na posao, u teretanu, i ne daj Bože da se desi isti scenario, hoćete li sjesti sa ubicom vaše kćerke i pitati ga šta je ona uradila da digne ruku na nju? Hoćete li ga gledati u oči i reći mu da je možda imao granicu koju je ona prešla,jer ste krivili nečiju kćerku, koju je neko othranio ,školovao,pa me zanima da li biste komentare davali,za ne daj Bože, svoju?

Je li i mi žene, kad nas muškarac prevari, ostavi ili povisi ton, trebamo uzeti pištolj i opaliti mu metak u glavu? Je li tako izgleda vaše mjerilo pravde?Jer po vašoj logici ispada da svaki emocionalni potres daje pravo na ubistvo.

Vidjela sam i one komentare koji me tjeraju da se zapitam, koga mi to branimo?Bio je dobar čovjek, ali eto, desilo mu se. Šta mu se tačno desilo? Da je išao tražiti djevojku koja je išla u teretanu. Da ju je udarao. Da ju je natjerao da bježi. Da ju je ganjao po gradu. Da ju je dokrajčio u kupatilu. Po čemu je tačno dobar čovjek?Po tome što ste s njim jednom popili kafu. Po tome što vam je mahnuo u prolazu.

To što je neko sudija, političar, inspektor ili doktor ne znači ništa ako digne glas na ženu ili ako krene podizati ruku. Ne može biti dobar čovjek. Ne možete nazvati dobrim čovjekom nekoga kraj koga ne biste ostavili vlastitu kćerku ni pet minuta samu. To što ste vi s njim popili jednu pivu ne znači da znate šta se događa iza četiri zida.

Voljela bih da se normalizira da svaka žena nosi pištolj u jakni, baš zbog ovih slučajeva. Ne znam kakvo smo mi društvo postali kada smo imali priliku gledati ubistvo uživo, kada se ženi rasula vilica po podu, i opet su bili oni koji su krivili ženu. Čak su je i ismijavali, kao da pričaju o sceni iz filma, a ne o tuđem životu.

Počela sam se iskreno bojati našeg društva, jer ako ne možeš očekivati empatiju makar prema mrtvoj ženi, prema ženi koja je ubijena dok je pokušavala spasiti sebe od nekoga ko ju je trebao ostaviti na miru,zapitam se gdje mi tačno, živimo?Sa kakvim ljudima živimo?

Djevojka koja je sada žrtva bila je divna, obrazovana, krenula je na fitness. Sasvim običan dan, sasvim obična rutina. A onda ju je monstrum primijetio, krenuo trčati za njom, krenuo je da je udara.Ona je pokušala pobjeći u kupatilo, i tu ju je ubio. Po njegovoj priči pokušao je ubiti sebe, ali nije uspio, jer eto, pištolj se baš tad zaglavio. Osobo, da si mislio ubiti sebe, ne bi tražio slobodu koja ti je odbijena, ne bi pokušavao izvući se ni iz čega. Da si imalo čovjek, pustio bi da te griznja savjesti sama pregori među tim zidovima, ali ti to nemaš, jer sve si samo nisi čovjek.

Divnoj djevojci neka Allah podari najljepši Džennet i oprosti sve grijehe, a njenoj porodici sabura i snage da izdrže dan koji nijedan roditelj ne zaslužuje.