Na petnaestu godišnjicu tragične nesreće u Ripačkom klancu kod Bihaća, prisjećamo se Melihe i Aide Balagić te Emine Šistek, studentica Pravnog fakulteta čiji su životi ugašeni u sekundi. Njihova prerana smrt i dalje odzvanja u Ključu, Bihaću i cijeloj Bosni, a bol njihovih porodica i prijatelja nije manja ni petnaest godina kasnije.
Petnaest godina se vuče ova rana, a nije ni za milimetar zarasla. Tog jutra, posljednjeg dana Ramazana, kada su svi planirali Bajram, kada su majke spremale kahvu i baklavu, a gradovi mirisali na radost, na magistralnoj cesti M-5 u Ripačkom klancu kod Bihaća, desilo se nešto što je Ključu, Bihaću, ali i cijeloj Bosni iščupalo srce. U jednom sudaru, u jednom dahu, nestale su Meliha Balagić (23), njena sestra Aida (22) i njihova prijateljica Emina Šistek (23).
Auto je prešao u suprotni trak i zabio se u kamion. Nije bilo povratka. Meliha i Aida su izdahnule na mjestu. Emina je prevezena u Kantonalnu bolnicu u Bihaću, s teškim povrijedama glave i grudnog koša. Doktori su satima pokušavali da je vrate, da je otrgnu smrti. Ali nisu uspjeli. Tri mlada života stala su prije nego što su zapravo i počela.
Bile su studentice Pravnog fakulteta u Bihaću.Dvije od njih su bile već diplomirane studentice, s diplomom pred vratima, spremne da slave svoj trud i budućnost. Aida, mlađa sestra,bila je tek na trećoj godini, s knjigama punim bilješki i nadom da će jednog dana stajati u sudnici. Tog jutra su krenule na fakultet.
Profesori su bili u izrazito velikom šoku. Rekli su da je to najcrnji dan fakulteta od njegovog osnivanja. A kako i ne bi bio, kada su u jednom trenutku izgubili tri studentice koje su mogle postati stubovi pravde, koje su mogle braniti slabije, koje su mogle graditi društvo. Umjesto toga, društvo je dobilo tri mezara.
Ključ tog dana nije disao. Umjesto bajramskih posjeta, hodalo se prema mezarju. Umjesto smijeha, odjekivao je plač. Majke koje su trebale dočekati kćeri u bajramskoj odjeći, dočekale su ih u tabutima. Jedna porodica sahranila je dvije sestre. Dvije djevojke koje su odrasle u istoj kući, dijelile snove, školske klupe, bajrame, sada leže jedna pored druge. Treća porodica, porodica Šistek, izgubila je kćerku,i sestru.
Petnaest godina je prošlo, ali vrijeme nije izliječilo ništa. Njihova mjesta na fakultetu, u porodici, među prijateljima, ostala su prazna. Niko ih nije zauzeo, niko ih neće zauzeti. Njihov grad i dalje pamti dan kada je sreća zauvijek zamijenjena tugom.
Ključ i Bihać ih ne zaboravljaju,i nikad neće,Allah im podario Džennet.
