Požar ogromnih razmjera izbio je u skladištu kompanije Kimberly-Clark u Ontariu, nedaleko od Los Angeles, a vlasti tvrde da je riječ o namjernom podmetanju požara. Za ovaj čin optužen je 29-godišnji radnik Chamel Abdulkarim. On je započeo više požara unutar skladišta koristeći upaljač, pri čemu je sve snimao i objavio na društvenim mrežama. U jednom od snimaka može se čuti kako govori da je firma trebala „platiti radnike dovoljno da mogu živjeti“, čime je jasno ukazao na svoje nezadovoljstvo uslovima rada i platama. U porukama koje je slao kolegama dodatno je kritikovao korporacije i akcionare, naglašavajući da upravo radnici stvaraju stvarnu vrijednost.

Požar je zahvatio objekat površine oko 1,2 miliona kvadratnih stopa, a procijenjena materijalna šteta je oko 500 miliona dolara, uz dodatnih 150 miliona dolara za samu zgradu.

Vlasti navode da je motiv napada povezan s neprijateljskim stavovima prema kapitalizmu, dok je osumnjičeni, prema njihovim tvrdnjama, u jednom trenutku sebe uporedio sa Luigi Mangione. Ako bude proglašen krivim, Abdulkarimu prijeti dugogodišnja zatvorska kazna, uključujući mogućnost doživotnog zatvora.

Ali, da li je on zapravo kriv? Možemo li reći da je uradio nešto nečasno? Ovdje nije riječ samo o jednom privatnoj firmi, niti je riječ o firmi koja se nalazi isključivo u Americi. Njegov bijes je primjer bijesa koji se nalazi kod svih radnika. Jedina je razlika u tome što se on usudio da ga ispolji, slično kao i Luigi Mangione. Vrlo često se radnici, u svjetskim okvirima, susreću sa činjenicom da ne mogu živjeti od jedne plate, pa tako vrlo često rade dva ili tri dodatna posla. Raditi dva posla je toliko česta pojava da smo se vratili nekoliko vijekova unazad što se tiče vremena koliko radnici provedu u proizvodnji. U ranim fazama kapitalizma proleterijat je radio od 12 do 16 sati dnevno. Danas, nakon dugog niza godina kada su radnici izborili osmosatno radno vrijeme, ponovo se susrećemo sa činjenicom da radnik radi po 12 ili 16 sati dnevno jer je primoran da radi dva posla kako bi preživio.

Sa druge strane privatne kompanije i njihovi vlasnici broje na desetine i stotine miliona u profitima i ovaj novac završava u njihovim privatnim džepovima. Ova gospoda, koja i ne poznaje radnike koji im ovu vrijednost stvaraju, tako grade sebi vile, stanove, hotele, kupuju skupa auta, odijela, umjetnine, otvaraju kockarnice, formiraju i finansiraju političke partije koje će braniti njihove interese i pravo na privatno vlasništvo, dok radnik iz dana u dan brine da li će preživjeti, primoran da od sebe odvaja blagodati života kako bi platio rentu i prehranio se. Pored toga ukoliko dodamo pitanje rješavanja stambenog zbrinjavanja, školovanja i zdravstvene zaštite, jasno je da radnik nema jednake prilike kao i privatnik. Radnik treba da digne kredit od 20 godina da kupi jednosoban stan, dok privatnik ima toliko kapitala da je vlasnik čitave zgrade. Radnik mora da digne kredit da izvrši popravku zuba, a privatnik je vlasnik zdravstvene ustanove. Radnik, u slučaju da ima vrlo težak zdravstveni problem koji zahtijeva operaciju, vrlo često bira primoran da skuplja novac kroz humanitarne akcije, dok se privatniku humanitarna donacija odbija od poreza što mu dodatno osigura bogastvo. A opet radnici su ti koji stvaraju sve vrijednosti i bez čijeg rada nijedan privatnik ne može opstati. I kako onda ne očekivati jednog Abdulkarima ili Mangionea? To su moderna lica radikalizovane radničke pobune.

Ali ovi ''individualni akti terorizma'' nisu dovoljni, niti su od značaja po radničku klasu. Država kao apstraktni čuvar buržoaskog društva će ih osuditi, zatvoriti, a sistem eksploatacije će se nastaviti. Otuda je mnogo više potrebnije imati obrazovanje u osnovama političke ekonomije i razumijevanju odnosa kapital - rad. Činjenica je da radnička klasa stvara sve društvene vrijednosti. Činjenica je i da privatnici prisvajaju višak vrijednosti kog su radnici stvorili pod raznim besmislenim izgovorima (profit je nagrada za rizik - ako je to tako onda radnik treba da dobije najveći dio kolača jer on rizikuje svaki dan radeći za privatnike čija ga samovolja može baciti na cestu) koji društvo guraju u sve veću bijedu i nesigurnost pod uslovima neplanske proizvodnje za tržište. Ali je isto tako i činjenica da ovi individualni napadi na kapitalističku nepravdu ne donose trajno rješenje radničkog pitanja.

Ovaj vlasnik ili grupa vlasnika će naplatiti štetu od osiguravajućih agencija i oni će nastaviti dalje. Možda i ne nastave, možda propadnu i srozaju se do propalica. Ali u svijetu postoji još na milione ovih vlasnika, što krupnih, što sitnih. Otuda je potrebno za radnike da se organizuju, da organizuju sindikate, udruženja, da stvaraju pobune, proteste, da traže bolje uslove života, ali najvažnije od svega je da formiraju svoju političku opciju koja će braniti njihove klasne interese i voditi ka potpunoj društvenoj revoluciji. Samo radnička država može garantovati radnička prava, a ovo je prvi i temeljni korak ostvarenju većeg stepena društvene demokratije gdje će kroz asocijaciju neposrednih proizvođača nestati ekonomski, a i politički, despotizam individue.