Planinar poginuo, država nije dala da tijelo brzo bude izvučeno iz duboke provalije u koju je stradali pao! Nije dala zeleno svjetlo da se helikopterom odradi posao, brže, lakše i što je najvažnije - sigurnije. Možda zato jer je u pitanju tamo neki “obični planinar”!?

Ekipe Gorskih službi za spašavanja, satima su se borile da uspiju. Nepristupačan teren, hladnoća, mrak… Ali kome je sve to bitno? Pa “samo” njima i nama, običnim smrtnicima. I opet još jedna ona stara, dobro poznata: Svakog čuda za tri dana dosta!

Jednog planinara nema, drugog je skoro ista sudbina zatekla dok je gledao smrt, sam, smrznut, istraumiran…

Hvala gorskim službama koje su se dobrovoljno ujedinile i zajedničkom voljom i snagama uspjeli doći do tijela i vratiti se svojim kućama i porodicama nekad iza ponoći. Premoreni i smrznuti, prepušteni sami sebi. Kome drugom...

Da, jeste to njihva dužnost, obaveza i posao, ali i država ima dužnosti i obaveze, koje evo ne odradi, samo preskoči i ostavi da se "samo riješi".

Sve što je je trebalo, jeste da iz udobnih fotelja i toplih kancelarija, daju dozvolu da helikopterom cijela situacija bude olakšana, kako za drugog, preživjelog planinara, tako i za veliki broj ujedinjenih spasilaca, ali eto… Imalo se pametnijeg posla!

Ne zatrebalo nekom njihovom, da helikopter bude najbolja opcija, a da tamo neko ne da da ta opcija bude u opticaju. Ovo više nije samo tuga, žalost i tragedija već (ko zna više koje) razočarenje i bijes - koji izazivaju neljudi. Nekoliko njih, “glavnih”. Ne zatrebalo im.