Od industrijskog jezgra do kafane na otvorenom:

U Banjaluci je sve do raspada Socijalističke federativne republike Jugoslavije skoro 28 hiljada ljudi bilo zaposleno u industriji. Zvanična statistika trenutnog broja radnika u sekundarnom sektoru na području grada ni ne postoji, a nekada velike kompanije postale su nadgrobni spomenici posrnule ekonomije ili su blagovremeno pretvoreni u svadbene salone i tržne centre.

Sve do početka smrti počivše države u Banjaluci je poslovalo oko 140 različitih fabrika, čiji su proizvodi, poput Čajevčevog usisivača ušli ne samo u milione jugoslovenskih domova i sjećanja, već i u popularnu kulturu. Raspad Jugoslavije izrodio je proces privatizacije koja je predstavljena kao tržišno oslobađanje kapitala, no za svega par godina pretvorila se u legalnu pljačku sponzorisanu od strane novih, zvaničnih, nacionalističkih vlasti.

Režimski miljenici su po bižuterijskim cijenama pokupovali dionice i objekte preduzeća sa višemilionskim prihodima, a proces sporadičnog, mrcvarećeg ubijanja industrije pratili su stečajni postupci, pronevjere sredstava, obespravljenost radnika, gašenje proizvodnih pogona i ostale nuspojave tranzicijsko - kriminalnog poslovanja.

Hektari obradive zemlje i hiljade kvadrata fabričkih postrojenja zamijenjeni su stambeno - poslovnim kompleksima i megalomanskim tržnim centrima. Ugostiteljstvo je na prečac postalo osnovna i skoro jedina profitabilna djelatnost u Banjaluci, a u stopu su ga pratili trgovina pićem, priređivanje igara na sreću i prodaja trećerazrednih dobara iz uvoza sumnjivog porijekla.

Ovaj tekst predočiti će put propasti šest najvećih banjalučkih fabrika, a modus operandi prema kojem su u potpunosti uništene primjenjen je i na desetine drugih preduzeća koja su Banjaluku nekada svrstavala u sam vrh induustrijske proizvodnje bivše države.


Incel:

Nekadašnji konglomerat sa izvozom od oko 100 miliona dolara danas je uspomena na prošlost ali i opomena na jednu od najvećih ekoloških opasnosti u Banjaluci - tlo kontaminirano piralenom. Većina preduzeća iz koncerna završila je u stečaju nakon privatizacije.

Estetski, pejzaž ostatak Incela koji su svedeni na poslovnu zonu najviše podsjeća na Černobil, a u krug nekadašnjeg proizvodnog postrojenja zgrade su nikle nalik gljivama nakon kiše. Većina stanova zjapi prazno, što pretpostavlja praksu pranja novca kroz građevinske projekte.

Fabrika duhana:

Sa godišnjom proizvodnjom od 2 500 tona cigareta banjalučka Fabrika duvana predstavljala je jednu od ključnih tačaka na privrednoj mapi grada.

Osnovana je 1888. godine dekretom Rudolfa Habsburškog, te je od samog osnivanja predstavlja okosnicu industrijske proizvodnje, a svoje mjesto pod suncem od dima tražili su radnici iz cijele Austrougarske monarhije. Poslovni uspjesi rastu nakon nacionalizacije 1945. godine. Ključni korak u poslovanju desio se integracijom sa niškom duhanskom industrijom Jugoduvan tokom 60ih godina prošlog vijeka.

Početkom rata 1992. godine proizvodni kapacitet je oslabljen, te je do kraja 90ih proizvodnja potpuno zaustavljena. Fabrika duhana Banjaluka promjenila je mnoge dioničare, dok se nije skrasila u rukama Nebojše Antonića kao većinskog vlasnika. Od 2006. bugarska kompanija Bugartabak parcijalno preuzima vlasništvo nad kompanijom i njenim inventarom, ali ne i nad investiciono interesantnim zemljištem u samom centru grada. Bugartabak prodaje gotovo sav inventar duhanjare, ostavljajući za sobom lanac kioska Lafka i posljednji ekser u mrtvačkom sanduku duhanske proizvodnje.

Parcela na kojoj se nalaze ostaci nekadašnjeg giganta trenutno je predmet nekoliko sudskih sporova kojima se pokušava utvrditi vlasnički status. Pojedini tajkuni planiraju izgradnju stambeno - poslovnog kompleksa, dok Gradska uprava najavljuje izgradnju još jednog kulturnog centra.


Banjalučka mljekara:

Nakon 55 godina rada, te milionske vrijednosti zemljišta i mašina, ovo preduzeće trajno je zatvoreno 2011. godine.

Dvije decenije ranije započeo je proces devastacijske privatizacije banjalučke mljekare koja je osnovana davne 1953. godine. Proizvodni pogon i mašine čija vrijednost dostiže desetine miliona konvertibilnih maraka, 2004. godine prodani su subotičkoj Mlekari za svega 500 hiljada KM.

Radilo se strateškom potezu uništavanja domaće mljekarske proizvodnje, jer se iste godine na tržištu pojavljuju velike količine proizvoda srbijanske kompanije Imlek, koja ubrzo postaje dominatna i na policama u manjem entitetu.

Uvoz mlijeka iz inostranstva potisnuo je domaće proizvođače, a na dijelu zemljišta nekadašnje mljekare osvanuo je stambeno - poslovni kompleks.


Veleprehrana:

Osnovana 1970. godine kao dio sistema Krajina uzor, Veleprehrana je prvobitno proizvodila prehrambene namjernice.

Od 1989. godine posluje kao akcionarsko društvo, a od početka 200ih fokus poslovanja prebačen je sa prehrambene industrije na promet nekretninama, čija površina iznosi blizu 20 000m².

Za razliku od drugih preduzeća pomenutih u ovom tekstu, Veleprehrana je uspjela da preživi privatizaciju, ali je u skladu sa opštom tržišnom praksom uništavanje industrijske proizvodnje njena djelatnost u potpunosti promijenjena.

Skladišni i poslovni prostori u vlasništvu akcionarskog društva Veleprehrana iznamljuju se desetinama drugih kompanija, te su višemilionski iznosi kirija jedini stvarni prihod kompanije. Šta se, u procesu privatizacije, desilo sa sa mašinama i poljoprivrednim zemljištem koje je Veleprehrana koristila, malo kome je poznato.


Rudi Čajavec:

Gigant elektronske industrije koji je zapošljavao oko 10 000 radnika danas je samo blijedo sjećanje. Uspomena na Čajavec živi kroz generacije porodica čiji su nešto stariji članovi radili u ovom preduzeću.

U procesu privatizacije 2006. godine nestalo je 30 miliona KM inostranih potraživanja kompanije, a tri godine kasnije Komisija za privatizaciju utvrdila je da je ista izvršena nezakonito.

Prostor bivšeg Čajaveca danas je neprepoznatljiv. Proizvodni pogoni i hangari pretvoreni su u ugostiteljske objekte, stranačke prostorije i prodavnice.

Vazduhoplovni zavod Kosmos:

Kompanija osnovana 1958. godine svojevremeno je bila jedan od najvećih proizvođača u namjenskoj industriji SFRJ.
Od nekadašnjih 1 500 radnika, danas ih je svega 80.

Većina Kosmosove proizvodnje ugašena je u periodu tranzicije, a Vlada RS najavila je da bi do 2030. godine mogla biti završena finansijska reorganizacija posrnulog preduzeća.

Pomenuta preduzeća samo su neka od onih koja su propala zahvljujući prije svega nemaru vladajućih struktura. Banja Luka je za 30 godina izgubila obilježija industrijskog centra, a bilo kakva proizvodnja svedena je na minimum.