Davno sam prestala pratiti i čitati većinu medijskih portala i platformi koje u naslovu kažu sve, a u tekstu, tabula raza. Ni da mi poruči, ni da me nauči, da me informiše, a najmanje da me dotakne. Osim osmrtnica u novinama, uglavnom (naglašavam), rijetko igdje drugo pročitam nešto za šta sam sigurna da se desilo i da je kao takvo predstavljeno.

U posljednje vrijeme, budući da uglavnom čitam samo ono što pronađem na Plenumu, a da je u domenu mojih interesovanja, počela sam i na ovoj platformi da pronalazim članke koji me itekako privuku naslovom, ali još više razočaraju sadržajem. Nije ih puno, srećom, ali se u posljednje vrijeme sve češće susrećem i sa kategorijom „očekuj puno, dobij ništa.“

Jasno je da, kao i u svemu, tako i ovdje svi mi imamo pravo na izbor sadržaja i informacija u domenu čitanja, pisanja i dijeljenja, ali još više, neko ko čita, ima pravo da dobije sadržaj koji je, najprije, kvalitetan i koristan. Potom, zavisno od teme i nauma autora, svako ko sebi da za pravo da podijeli određenu informaciju, da na raspolaganje i usvajanje, jako bitna riječ, stavi određeni sadržaj, onda itekako mora da, ili dobro razumije tematiku o kojoj piše, ili je istu, barem, prethodno kvalitetno i propisno istražio.

Imaš pravo da te zanima, da se informišeš, da prenosiš. Ali puta dva imaš obavezu da istražiš i kvalitetno utječeš na ljude koji donose sud, koji doživljavaju. Koji dijele dalje. Nešto poput i prijenosa informacija u tvom svakodnevnom životu.

Ja ne mogu pisati o politici, jer ista me ne zanima, a iskreno i ne razumijem se pretjerano. Ovo drugo, mogu, vjerovatno i pripisati ovom prvom.

Nemam potrebu pisati o sportu, ukoliko postoje vrsni sportski novinari, ljudi, koji strastveno prate isti, istražuju, odvajaje sate i dane vremena, živaca i strpljenja, kako bi svima nama koje takva kategorija zanima, pobliže prenijeli određene stvari i činjenice. Ali, jesi li ti imao potrebu da u svojih sedamdeset i pet članaka iz kategorije „književnost“ ubaciš jedan sportski. I to onaj koji, ni manje ni više, ne nudi nijednu korisnu informaciju, podatak, rezultat, činjenicu... ništa od toga, već klasična „trač-magazin“ priča. No, i to nije problem, jer ljudi smo, volimo mi ponekad pročitati i poneki trač, saznati šta se dešava između nečija četiri zida iako su nam šanse da saznamo suhu istinu u tim slučajevima jedan naprema beskonačno, ali...ljudi smo, rekoh. Ne može sve biti ni crno bijeli svijet, potrebno je ponekad ubaciti i kakvu boju između.

Problem je ako tvoj članak, koji počinje 'sa video koji je postao viralan i o kojemu se spekuliše', nošen takvim riječima doživljava i svoj kraj.

Jer, najprije, bombastični naslov koji si iskoristio za prijenos nebitne, nepouzdane i ono najbolnije neistinite informacije ne može biti osnov za članak vrijedan čitanja.

A, još manje neistina koju si ti oslovio, djelimično (priznajem, potrudio si se staviti i znak pitanja na kraju svoje bombe od naslova), suprotno ne može biti vrijedna naše pažnje. A, znaš zašto? Zato što si nam prenio samo ono što je kao šala odjeknulo na stranicama bezbroj svjetskih medija. Okej, ipak si imao "jači" naslov.

Ne može. I tačka.

Međutim, postalo mi je odavno jasno da pojedinicima ne predstavlja ništa neobično ili, ne daj Bože, upitno, razbacivati se informacijama okolo, smještati iste pod svoje ime i prezime, bez da su prenijeli neku konkretnu činjenicu, a još manje istinu. Bez da su nešto razjasnili ili nas, barem, podstaknuli da mi o nečemu razmislimo, nešto dodatno istražimo...ništa! Razbacivati se okolo neistinitim ili poluistinitim sadržajima, koje potanko treba još istražiti, mnogima postaje sinonim za dodatnu kategoriju koju novinarski stručnjaci tek trebaju izmisliti.

Naročito me zabrinjava manjak suosjećajnosti i empatije. Jer ponekad valja i zapitati se da li će moja slova nekoga povrijediti, potvoriti, kod nekoga iscrtati krivu sliku nečijeg identiteta. Da li će kod nekoga izazvati dozu težine, brige, boli. I ovo vam je nešto poput našeg svakodnevnog života i svijesti koju razvijamo o/prema drugima.

Opet naglašavam da svi mi biramo koga čitamo i pratimo. Čije informacije smatramo neupitnima i vodimo se istima, čije polustinitima pa ih dodatno „potkujemo“, čije sadržaje pratimo iz zabave, a čije iz emocije, u našim je rukama. Ali, i u tvojim i mojim rukama je da sve ono što stavimo pod svoj profil, pod svoje ime, ima odreženu težinu.

Da nosi barem nešto, jer neko će, pa makar to bila i jedna osoba, kliknuti, izdvojiti svoje vrijeme i posvetiti se onome što mu je servirano. Pa poštujmo takve ljude, jer i mi smo isti ti ljudi. Poštujmo najprije sebe pobogu, jer i mi investiramo sebe u svaki trag koji ostavljamo iza sebe.

Težina. Istina. Činjenica. Utjecaj.

Svaki tekst mora imati minimalno jednu karakteristiku. Svi mi čitamo kako bismo se na bilo koji način okoristili.

Istinom ili činjenicama. Znanjem ili spoznajama do kojih ranije nismo dolazili. Poukom ili porukom na osnove nečijeg iskustva ili realnosti koju nam je dao na korištenje. Pouzdanim podacima o realnosti, surovosti i povremene ljepote i radosti sredine u kojoj živimo. Osjećanja koja doživljavamo čitajući nečiju poeziju, dramu ili epiku. Jer, nešto mora da nas "takne". Nešto mora da dirne naš živac koji će nas navesti na znanje, spoznaju, razumijevanje, povezanost i bliskost, radost, inspiraciju i motivaciju, nježnost. Ljubav.

A, ako nijedno od ovoga ne osjetimo nakon čitanja onoga čemu smo se posvetili, koja je svrsishodnost teksta koji je prošao samo kroz naše vidno polje? Mene ako pitate, nema svrhe. Samo utroška onoga što prolazi dok prolazimo i mi.

Dovoljna je i jedna duša do koje su dospjele naše riječi. Dovoljan je i jedan utjecaj, jedno pitanje u glavi, jedno hvala na nečemu novom, jedan podsjetnik. Na istinu i značaj onih sa kojima dijelimo isti zrak. Dovoljno je. Ali je i neupitno potrebno.

Nije bitno samo pisati, bitno je i kazati.

Jer ti želim vjerovati. Tebi čiji tekst upravo čitam.

Jer želim da mi vjeruješ. Ti, koji moj tekst upravo čitaš.

I, nemojte mi govoriti kako ne moramo kliknuti, pratiti, jer mnogo toga je oko nas što tek treba da filtriramo.

Pa pomozimo jedini drugima da barem ovdje ne gubimo vrijeme filtrirajući, već da se zadržavamo produktivno i dragocjeno ga ulagajući.