Kolumna je filozofski i društveno kritički osvrt na savremeno bh. društvo u kojemu se uspjeh sve češće gradi na konformizmu i intelektualnoj pasivnosti. Kroz metaforu kafane i uz reference na Camusa, Arendt, Foucaulta i Kierkegaarda, autor razotkriva apsurd u kojemu „glupost“ postaje valuta, a vlastito mišljenje luksuz.
Postoji uvriježeno mišljenje da znanje prebiva isključivo u institucijama: fakultetima, crkvama, džamijama, akademijama. No povijest ideja nas uči suprotno. Sokrat nije imao katedru, Kierkegaard je prezirao sistem, a Camus je apsurd svijeta pronalazio izvan svake institucije. Znanje se često rađa na marginama — u šetnji, polemici, pa i u kafani.
Kafana se, doduše, u našemu društvu rado proglašava mjestom trača, zavjera i pijanstva. A ipak, nerijetko se upravo tamo vode smisleniji razgovori nego u prostorima koji se samoproglašavaju čuvarima istine. Nije problem u kafani. Problem je u tome što su se kafana i njena logika preselile u institucije.
Tokom jednog takvoga razgovora, koja se desila sada već prije skoro decenije, u raspravi o potrebi savremenije komunikacije s mladima, ali i generalnoga odnosna nas spram društva u kojemu živimo, u šali sam izrekao rečenicu koja, na svu našu žalost, pogađa srž našega društvenog stanja: „Kod nas važi pravilo — što si gluplji, to si skuplji.“ Ekonomskim rječnikom kazano: utržisniji si.
Ta rečenica nije dosjetka, nego dijagnoza.
U društvu koje je politički, obrazovno, ekonomski i religijski duboko erodirano, uspjeh se sve rjeđe veže za znanje, a sve češće za poćutnost. Hannah Arendt bi rekla da se radi o banalnosti ne-misli: ljudi ne čine štetu zato što su zli, nego zato što su odustali od mišljenja.
Camusov apsurd ovdje poprima vrlo konkretnu formu: apsurd postaje norma, a glupost — valuta. Ne prirodna, nego svjesno prihvaćena glupost, kao strategija preživljavanja i napredovanja. Vidjeti, čuti i govoriti postaje smetnja. Časni Kur'an ih opisuje kao (duhovno i idejno) gluhe, slijepe i nijeme.
Svaki pokušaj kritike, korekcije ili propitivanja doživljava se kao neprijateljski čin. Donkihotski. Opasan. U kontekstu crkve i vjerskih zajednica religiofoban. Foucault bi rekao: moć ne trpi istinu koja dolazi odozdo, naročito onu koja razotkriva mehanizme kontrole. Zato su bezstavni epigoni tržišniji od individua s mišljenjem.
U tom svijetu opstanak se gradi na nekoliko fraza: “Vi najbolje znate.” “U potpunosti se slažem.” “Tako mora biti.”
Negacija je luksuz. Sumnja je prijetnja. Vlastiti stav — (profesionalno) samoubistvo.
Obrazovni sistem se tome prilagodio. “Print-univerziteti” proizvode diplome brže od brzine svjetlosti. Znanje je formalizirano, ali ne i interiorizirano. Kierkegaard je davno upozorio da je najveća opasnost upravo objektivno znanje bez subjektivne istine — znanje koje ne mijenja čovjeka. Dapače, upitno je da li i koliko znanja i imamo?! I kakvo je ono?!
Prije neki dan na Facebooku pročitah jednu odličnu misao koja kazuje da je najopasnije kada nedoučeni dođe do položaja, i pri tome umisli da je stigao do znanja i njegovoga kraja.
Istovremeno živimo dvije izopačene filozofije: jednu podcjenjivačku — prema onima koji misle, i drugu pretcjenjivačku — prema onima koji su uzdignuti daleko iznad svojih stvarnih kapaciteta. A uzdignuti su, paradoksalno, zahvaljujući masi po-ćutologa.
Istina, neki svoju glupost znaju dobro unovčiti. Većina dobije tek mrvice. Ali jedno ostaje izvan tržišta.
Koliko god glupost bila skupa — znanje se ne može kupiti.
A obraz — još manje.
A tako bih volio da ova kolumna, za razliku od njezine preteče, nije aktualna...
NB:kolumna je osvježena, dorađena i reinterpretirana verzija kolumne: Formula uspjeha: „Što si gluplji – to si skuplji“, objavljene 07. 03. 2018.
