Bio je 18. maj 1993. godine. U međuvremenu prođoše 32 godine. 32 godine od trenutka kad su Boško i Admira, dvoje mladih zaljubljenih Sarajlija, postali simbol nečeg mnogo većeg od sebe – nečeg što bismo mogli nazvati simbol hrabrosti srca u vremenu bezumlja. Njihova ljubav, iskrena i čista, nije poznavala niti priznavala podjele koje su tada razarale sve oko njih. U gradu koji je već više od godinu dana bio pod opsadom, gdje su ljudi strahovali izaći iz kuće, ali i ostati u kući, oni su sanjali o slobodi.

Pokušali su prijeći preko Vrbanja mosta na Miljacki – kako bi pobjegli iz rata. Snajperisti medjutim nisu imali milosti. Prvo je pogođen Boško. Admira je mogla potrčati, sakriti se, možda čak i spasiti svoj život. Umjesto toga, ostala je uz njega. Sve do posljednjeg daha. Zagrljeni su ostali lezati na mostu. Nekoliko dana. Nepomični, a ipak glasniji od svih granata koje su padale po Sarajevu. Njihova priča obišla je planetu i urezala se u kolektivno pamćenje kao najtužnija, i istovremeno najčistija slika ljubavi.

Oni koji su pucali možda su mislili kako su pobijedili. Ali nisu. Jer Boško i Admira su pokazali da ljubav nema naciju, vjeru, stranu. Njihova ljubav prkosila je mržnji i podjelama. I zbog toga su zapravo – pobijedili.

Danas, 32 godine kasnije, njihova priča i dalje odjekuje… U svijetu koji i danas, više od tri decenije kasnije, često traži iste ili nove razloge za podjele, njihova priča nas podsjeća da je moguće drugačije. Ona odzvanja kao podsjetnik da je najveća pobjeda ona koja se dešava kad ljudi biraju ostati zajedno i onda kad je najteže. Da ljubav ne pita kome pripadaš, nego kako i koliko voliš. I da se najveća pobjeda ne mjeri oružjem ni riječima, nego pogledima, zagrljajima i izborom da ostaneš – uz onoga koga voliš, čak i kad sve oko vas gori.

Neka njihova ljubav nikad ne bude zaboravljena…