Bošnjaci u Crnoj Gori danas predstavljaju narod koji je formalno priznat, ali suštinski marginaliziran. Iako Ustav i zakoni garantuju ravnopravnost svih naroda, svakodnevna praksa pokazuje dubok i zabrinjavajući raskorak između normativnih obećanja i stvarnog položaja Bošnjaka u društvu. Ta marginalizacija nije ni slučajna ni privremena, rezultat je dugogodišnje sistemske zapostavljenosti, selektivne primjene zakona i odsustva iskrene političke volje da se Bošnjaci tretiraju kao ravnopravan i ravnomjeran dio crnogorskog društva.

Bošnjačke sredine na sjeveru Crne Gore, posebno u sandžačkom prostoru, decenijama se suočavaju s ekonomskom stagnacijom i razvojnim zapostavljanjem. Industrija je uništena, infrastrukturna ulaganja su nedovoljna, a strateški razvojni planovi rijetko obuhvataju ove krajeve na ozbiljan način. Posljedica toga je masovno iseljavanje, naročito mladih i obrazovanih ljudi, što dugoročno slabi demografsku, političku i društvenu snagu bošnjačkog naroda. Time se stvara začarani krug u kojem se nerazvijenost koristi kao izgovor za dalju marginalizaciju.

Politička zastupljenost Bošnjaka u državnim institucijama često je svedena na puku formalnost. Iako Bošnjaci učestvuju u vlasti, njihovo prisustvo rijetko znači i stvarni uticaj na ključne odluke. Najvažnije pozicije moći u oblasti bezbjednosti, pravosuđa, ekonomije i strateškog planiranja, uglavnom su nedostupne bošnjačkim kadrovima. Umjesto istinskog zastupanja interesa naroda, često se nameće očekivanje političke lojalnosti i ćutanja, čime se obesmišljava svaka ideja ravnopravnog učešća u vlasti.

Posebno zabrinjava stanje u oblasti institucionalne ravnopravnosti i zapošljavanja. Bošnjaci su izrazito nedovoljno zastupljeni u državnoj upravi, policiji, sudstvu, tužilaštvu i javnim preduzećima. Konkursi se često sprovode netransparentno, a kriterijumi selektivno, što proizvodi osjećaj trajne isključenosti i nepovjerenja u institucije sistema. Takva praksa ne samo da krši načelo jednakih šansi, već šalje poruku da Bošnjaci nisu poželjni kao nosioci odgovornosti u državi u kojoj žive.

Na identitetskom i društvenom planu, Bošnjaci se suočavaju sa sve češćim verbalnim napadima i govorom mržnje. Napadi većinskih naroda danas se rijetko odvijaju fizičkom silom, ali se zato sve češće sprovode riječima, kroz omalovažavanje, historijski revizionizam, negiranje bošnjačkog identiteta i kolektivno etiketiranje. Ovakav govor postaje dio javnog diskursa, prisutan u medijima, na društvenim mrežama, pa čak i u političkom prostoru, često bez adekvatne reakcije institucija.

Ono što ovu pojavu čini posebno opasnom jeste činjenica da Bošnjaci u takvim situacijama često nemaju autentičnog, hrabrog i dosljednog predstavnika koji bi jasno i bez kalkulacija stao u zaštitu dostojanstva naroda. Umjesto odlučne institucionalne reakcije, napadi se relativizuju, prećutkuju ili se proglašavaju izolovanim incidentima. Time se stvara ambijent u kojem se ponižavanje jednog naroda normalizuje, a osjećaj nesigurnosti i obespravljenosti među Bošnjacima dodatno produbljuje.
Posebnu težinu cijeloj ovoj marginalizaciji daje činjenica da su Bošnjaci 2006. godine dali presudan doprinos obnovi nezavisnosti Crne Gore. Bošnjački narod je na referendumu u velikom broju glasao za samostalnu Crnu Goru, svjesno ugradivši dio svog historijskog prostora Sandžaka u temelje nove države i omogućivši joj međunarodnu državnost. Tim činom dato je povjerenje, lojalnost i nada da će nezavisna Crna Gora biti država jednakih prava i jednakog dostojanstva za sve njene narode. Umjesto očekivane ravnopravnosti, Bošnjaci su, međutim, nakon referenduma dočekani institucionalnom zapostavljenošću, političkom marginalizacijom i kontinuiranim zanemarivanjem svojih kolektivnih prava, što predstavlja duboko razočaranje i ozbiljno narušavanje povjerenja u državne institucije.

Marginalizacija Bošnjaka u Crnoj Gori ne ogleda se samo u onome što im se uskraćuje, već i u onome što im se sistemski ne omogućava: stvarna politička moć, institucionalna zaštita, ravnopravan tretman i jasna perspektiva ostanka i razvoja. Država koja sebe vidi kao demokratsku i građansku ne može dugoročno opstati ukoliko jedan narod drži na društvenoj i političkoj margini.

Uprkos svemu, Bošnjaci u Crnoj Gori nisu izgubili svijest o sebi, svom dostojanstvu i pravu na ravnopravnost. Postoji sve jasnija potreba za novim, autentičnim oblikom političkog i društvenog organizovanja koji će govoriti u ime naroda, a ne u ime uskih interesa ili trenutnih političkih kalkulacija. Borba za prava Bošnjaka nije borba protiv države, već borba za pravednu državu u kojoj će Bošnjaci biti ravnopravni građani, a ne narod čija se prava priznaju samo na papiru.