Tragedija u centru Sarajeva, kada je tramvaj iskočio iz šina i kada je život izgubio Erdoan Morankić iz Brčkog, nije bila samo saobraćajni događaj. Bila je trenutak u kojem je pukla iluzija da je sve pod kontrolom. Povrijeđeni, jedna osoba teže, bol porodice i šok grada otvorili su pitanje koje godinama stoji bez odgovora: ko je odgovoran za sigurnost građana?

Dan nakon tragedije mladi su izašli na ulice. Ne zbog politike. Ne zbog fotografija. Nego zbog života. Zbog straha da se sutra to može desiti bilo kome od nas. I jasno su postavili zahtjeve:

– hitna i nezavisna istraga o uzrocima tragedije

– utvrđivanje konkretne, lične i institucionalne odgovornosti

– smjene odgovornih u resornim institucijama

– hitna tehnička provjera svih tramvaja, šina i kompletne infrastrukture

– javan i vremenski precizan plan modernizacije i sigurnosti javnog prevoza

– potpuna transparentnost prema građanima

Nisu tražili nemoguće. Tražili su minimum sigurnosti i dostojanstva.

A onda je krenuo pokušaj stišavanja.

Roditeljima su upućena saopštenja iz škola u kojima se, uz riječi razumijevanja za tugu i bijes, poručuje da tokom nastave nije dozvoljeno organizovano napuštanje časova radi odlaska na proteste, uz obrazloženje odgovornosti za sigurnost učenika. Najavljuju se “simbolični oblici solidarnosti” – poruke podrške, tematski časovi, minute šutnje.

Ali mladi nisu tražili simboliku.

Tražili su promjenu.

Nisu tražili minut šutnje. Tražili su da prestane višegodišnja šutnja sistema.

A mi?

Mi smo zakržljali. Zahrđali. Dijelom smo krivi za ovo što se dešava jer smo šutili. Godinama smo puštali da nas vode papci. Pristajali na saopštenja umjesto na odgovornost. Navikli se da je nenormalno – normalno.

Ali mladi nisu.

Oni su rekli DOSTA. Bez kalkulacija. Bez straha. Pokazali su da znaju šta hoće i da ne odustaju. I zato – svaka čast. Ponosna sam na vas.

Ako sistem ne zna ili neće da štiti živote, onda neka taj sistem ode. Jer funkcije nisu važnije od djece koja ulaze u tramvaj vjerujući da će sigurno stići kući.

Ovaj put glas mladih nije simboličan. Ovaj put je jasan. I više se ne može ignorisati.