Jučerašnji dan za Sarajevo bio je jako težak, sumoran i tužan. Nesreća s tramvajem i gubitak života nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Broj žrtava se još ne zna, povrede se pokušavaju sanirati, a javnost, k’o javnost, već traži krivce.

Nekima su krive političke opcije, nekome vozač, nekome „viša sila“… I normalno je da javnost bruji, da ljudi pričaju, ali nije normalno da se na imenima žrtava skupljaju jeftini politički poeni. A toga, nažalost, ima itekako.

Zapitam se: da li nam je išta sveto?! Da li možemo sačekati rezultate istrage pa tek onda polemisati? Da li se zapitamo kako je porodicama žrtava, kako je vozaču tramvaja i njegovoj porodici? Da li se više išta zapitamo ili smo postali skupljači jeftinih (najčešće političkih) poena?! Gdje je nestala empatija, gdje je nestala ona „bosanska duša“ koja je skrušena u teškim momentima?

Bojim se da se polako gubimo, da smo se robotizirali i da postajemo materijalisti i karijeristi bez emocija.

Porodici nastradalog izražavam najdublje saučešće, porodicama povrijeđenih izražavam podršku i molim se da dobiju ovu životnu bitku.