Čekajući Vili Branta iz susjedstva
Ratni zločinac koji u jednoj ruci drži čokoladu i to, ako me sjećanje još uvijek dobro služi, Toblerone, a u drugoj koja se ne vidi, pažljivo skrivenoj iza leđa, krvavi i oštri nož – Ratko Mladić odgovoran je za zločin genocida u Srebrenici i mnoge druge zločine širom BiH. Za ta nedjela Muđunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao mu je kaznu doživotnog zatvora.
Moliti i očekivati milost za tog krvoločnog zločinca a pri tome ignorisati sve nevine žrtve i negirati i poricati genocid u Srebrenici i minimizirati sve druge zločine mahom protiv civila- djece, žena i starih-nemoćnih i nevinih, licemjerno je, drsko i velika uvreda za porodice žrtava kao i za sve građane BiH. Znakovita je to poruka kojom se šalju loše i opasne silnice.
A moglo bi drugačije.
Umjesto te očigledno loše i nedobronamjerne poruke, zvanična Srbija bi se nakon više od tri decenije trebala konačno suočiti sa istinom. Mogla bi po uzoru na veliku i snažnu Njemačku, da prizna i prihvati svoj dio nemale odgovornosti, izrazi iskreno žaljenje i pokajanje za izvršene zločine, da isporuči ili osudi sve optužene ratne zločince koje još uvijek ljubomorno u svojim njedrima čuva i štiti.
Poslije drugog svjetskog rata Njemačka je uprkos snažnim otporima preživjelih okorjelih nacista uspjela to uraditi- priznati zločin i zatražiti oprost. Sa ove vremenske distance i našeg toksičnog okruženja, pomalo nestvarno djeluju tadašnji potezi vlasti na upornoj i istrajnoj denacifikaciji te mnogobrojne nacije. Pomalo nevjerovatno zvuči podatak da su zakonom bili zabranjeni čak i neki nacistički pokliči, da ne pominjemo druge i značajnije zakonske odredbe i stroge sankcije.
Potez bivšeg kancelara Vili Branta prilikom posjete Varšavi predstavlja završni čin priznanja i istovremenog oslobađanja i skidanja kolektivne krivice sa vlastitog naroda. Za taj istorijski gest bili su neophodni svjesnost, hrabrost, spremnost i mudrost ljudi koji su tada vodili Njemačku.
Da li i kada možemo očekivati nešto slično od strane zvanične Srbije?
Na ta pitanja nemamo odgovor ali znamo da bi se tim hrabrim i dostojanstvenim činom Srbija upisala u red normalnih država i dobrih i poželjnih komšija i partnera. Istovremeno skinuli bi sa leđa svog naroda, ogromne većine građana Srbije, sramotni žig kolektivne krivice za počinjene zločine.
Ništa manje važna ne bi bila ta snažna i znakovita poruka sa kojom bi za region nastupila jedna sasvim nova era. Ne nužno era ljubavi ali svakako za nas najvrednija i dragocjena era mira, pameti, mudrosti, međusobnog prihvatanja, uvažavanja i poštivanja.
Ovako kako je sada nije dobro i nije obećavajuće jer sa zločinima i zločincima kao neželjenim teretom ne može se naprijed. Ratko Mladić i njemu slični upravo to jesu- osuđeni ratni zločinci i sramota za svoj narod, a nikako heroji i poželjni uzori.
Na naslovnoj fotografiji zabilježen je istorijski trenutak iz decembra mjeseca 1970.god. u kojem je tadašnji Kancelar SR Njemačke Vili Brant simboličnim činom iskazao pijetet ne samo Poljskim već i svim drugim žrtvama nacističkog režima širom svijeta. Dakle, 25 godina nakon završetka rata.
Danas, vremenski okvir je otprilike tu ali još uvijek nema nekog novog Branta iz Srbije pa ni u tragovima ili barem u najavi. Zbog toga je sasvim jasno zašto je Njemačka tako velika i snažna država i poželjna destinacija za sve ljude širom svijeta, a jasno je i zbog čega to Srbija nije. Ona je usamljena u pustoj i hladnoj čekaonici, zaglavljena negdje daleko u prošlosti lebdeći između carstva Dušanova i imaginarne Isakovićeve i Šešeljeve velike Srbije. A mi svi sa njom na čekanju.