Decembar će, osim vremenskih neprilika, zasigurno obilježiti protesti koji su održavani najviše u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Razlozi su koliko slični, toliko i različiti, baš kao i ljudi u tim zemljama- slični, skoro isti, ali trudimo se biti različiti.
Baršunasta revolucija trajala je od 17.novembra do 29. decembra 1989.godine. Ona predstavlja nenasilnu revoluciju u tadašnjoj Čehoslovačkoj kojom je srušen komunistički režim. Tu revoluciju izazvalo je ubistvo studenata, protesti studenata, a zatim i drugih većih organiziranih skupina mladih.
U Iranu su studenti ginuli u borbi protiv režima iz desetljeća u desetljeće tražeći reforme. Rušili su zidove podjele, a trpjeli kazne za traženje pravde. Postoji još mnogo slučajeva u svijetu gdje su studentski protesti ili rušili ili mijenjali režim, ili pali pod njim među ruševine svoje nade i mladosti.
U Srbiji studenti organiziraju proteste sa jasnim i velikim razlozima, plemenitim ciljevima. Traže pravdu za nastradale u Novom Sadu, a samim time i za ostatak društva. U Hrvatskoj je nebriga i nemar ubio dijete. Građani izražavaju veliko nezadovoljstvo i bijes, dok sa vrha poručuju da je prvi korak ka sigurnosti "zaključavanje škola". Naravno, uvijek je bolje zatvoriti, poklopiti, sakriti i prekriti nego popravljati.
Studenti u Srbiji blokirali su 40 državnih fakulteta, imaju priručnike za proteste, donacije i organizaciju bez greške.
A sada, dobro jutro, moja domovino. U Sarajevu su se slučajno napravila dva protesta na različitim mjestima u razmaku od jednog dana, a jedna grupa nije znala za proteste druge grupe. Na skupu ispred Filozofskog fakulteta u Sarajevu bilo ih je oko sto. Zahtjevi obje grupe bili su.... raznovrsni. Od podrške za studente u Srbiji do zaustavljanja korupcije u visokom obrazovanju, od Donje Jablanice do nebrige vlasti za žrtve. Od odavanja počasti žrtvama do čitanja zahtjeva oštećenih iz Donje Jablanice. Neka probere kome šta odgovara.
Najfascinantnije od svega je što nam trebaju protesti u Srbiji, i to oni na kojima se okupi 100 hiljada građana, da bismo se sjetili da nas vlast tretira kao svoju avliju. Naravno, protesti su organizirani povodom posljednje tragedije koja je, naravno, izuzetno dobro ukrpljena i zataškana. Prije toga se ništa nije dešavalo, sve behara i sve cvjeta.
Niti su u najbitnijim institucijama napravljeni milionski dugovi za godinu dana, niti se najbitniji ljudi u državi hapse, a drugi se osuđuju pa magično puštaju na slobodu dok treći na dnevnom planu prijete otcjepljenjem. S time se i može živjeti, a izgleda da može i sa obrednim, tradicionalnim ubistvom barem jedne žene za svaki novi mjesec, sa ne postojanjem zakona o pedofiliji....
Trebamo li zaista podržavati studente u Srbiji ili trebamo podržati jedni druge kako bismo dva protesta sastavili u jedan, pet razloga u jedan, tri strane u jednu... Zašto smo mi ovakvi?
Apatični smo, koštao nas je mentalitet potčinjenosti imperijama, carstvima, kraljevinama, republikama koji nam je postao dio gena. Ne bunimo se za svoje probleme jer se bojimo reakcije, svako ima neku pozadinu zbog koje bi ga njegov glas mogao koštati. Zato izgovor za puštanje glasa tražimo u podršci drugome koji svoj glas već ima. Tad nema posljedica, nema straha.
Ipak, nismo krivi za vijekove izliva tuđeg gnjeva i pohlepe koja traje i u ovom trenutku, u ovoj zemlji. Trzaj je pa makar bio i podrška drugome, možda trzaj otjera duboki san.
