Francuska je zemlja svjetlosti i zanosa.
Italija je zemlja dobrih ukusa i mode.
Grčka je zemlja bogova i mitova.
Bosna i Hercegovina…

Još jedno jutro smo se probudili, standardno počeli dan uzimajući telefon i vidjeli naslov: “Ubijena žena u Mostaru: osumnjičen bivši momak.” Prve reakcije su vrlo neutralne. Zapitaš se: zar ponovo?

I prije nego što se objavi ijedna nova informacija, već nagađaš — jer nas iskustvo uči šta dolazi poslije. Niko ništa. Policija neće učiniti svoje. Vlast neće učiniti svoje. Mediji neće učiniti svoje. I jedino pitanje koje ovaj narod još zna postaviti jeste: dokle više?

Zar stvarno po hiljaditi put moramo objašnjavati o čemu je riječ i koji su to problemi? Zar u ovoj državi iko brine o ljudima koji je čine državom? Reakcije ne postoje, a odgovori na bilo koju kritiku toliko su mizerni da se jedva čuju. U ovom narodu satrana je nada — nada koja je nekad trebala biti motiv, ne za glas, nego za vrisak.

Prije nekoliko mjeseci desila nam se Jablanica. Ljudi koji su preživjeli taj užas danas se oporavljaju. Oni koji su izgubili svoje najbliže — nikada neće. Vrijeme donosi mir i pare, ali još nikoga nije vratilo kada ga odnese. Izgubili smo prijatelje, porodice, članove ovog društva. I niko nije pustio ni pola glasa. Nijedan afirmisani medij sa snagom i vidljivošću nije se potrudio javno potaknuti promjenu.

Kada je 11. augusta ubijena Nizama, zar niko nije pomislio da će doći domino-efekat? Da će nasilje iz TikTok klipova postati signal drugim nasilnicima? Da će javni nemir prerasti u lanac tragedija? Zar stvarno niko nije pomislio da se mjere moraju pooštriti?

Prije nekoliko sedmica probudila nas je vijest da je u Tuzli izgorio starački dom. Ko snosi odgovornost? Ko je kriv? Da li u ovoj zemlji iko odgovara za bilo šta?

Postavlja se jedino pitanje: dokle više?

Dokle više da trpimo svakojaka nasilja? Dokle više da u svojoj zemlji budemo građani devetog reda? Dokle više da nam se obrazovana mladost krije po ćoškovima tuđih gradova? Dokle više da mladi ljudi brinu o svom izgledu jer je to jedina stvar koju u ovoj zemlji mogu kontrolisati?

Ovom društvu potrebna je moralna i duhovna revitalizacija. Godine filovanja strahom i oskudicom dovele su nas do toga da mladi ljudi ne vjeruju u promjenu. Na svaku akciju odgovaraju: “Ma ne može se to promijeniti, tako je kod nas.”

Moramo osvježiti obrazovna načela, staviti znanje u prvi plan, hraniti duh iznutra i ne dozvoliti da pasivnost vodi naš život. Koliko god daleko zvučalo — možemo mijenjati stvari. Možemo uzeti kontrolu u svoje ruke. Možemo na vrijeme izabrati pravi put.

Moramo podići svijest o tome kakve živote ovdje vodimo, šta nam je postalo strano tijelo u našim životima, šta nam blokira krvotok. Ne smijemo odustati. Ne smijemo okretati leđa. Jer kad okreneš leđa — ti si saučesnik.

I zato danas pitamo glasnije nego ikad:

Da li Sarajevu treba jedan Beograd? Da li su nam potrebne reforme koje će razbiti ovaj muk i otkriti šta je to truhlo u državi danskoj?

A onda, dok govorimo, moramo i shvatiti — niko sa strane neće doći da nas spasi.
Niko osim nas.

Jer svaki put počinje jednim glasom. Jednim ustajanjem. Jednim NE.
I jednim dosta je.