Diplomatski uspjeh je nesporan, no praktični, svakodnevni značaj Rezolucije Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici je potpuno nevidljiv. Dvije godine kasnije, negiranje pravosnažno presuđenog genocida zadržalo je svoj ritualni, mrzilačko - propagandni oblik, a prisutno je u tolikoj mjeri da ga je skoro nemoguće iskorijeniti.
Diplomatska pobjeda za svakodnevni poraz:
23. maja 2024. godine na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u New Yorku usvojena je Rezolucija 78/282, tačnije Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Sa 84 glasa za, 19 protiv, 68 suzdržanih i 22 odsutna ustanovljen je Međunarodni dan sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici.
Uprkos proaktivnom protivljenu Srbije i napornom lobiranju Aleksandra Vučića da rezolucija ne bude usvojena, njegove molbe nisu uslišene, a strateško negiranje genocida poslužilo je kao svojevrsni lakmus papir ispod kojeg je otkrivena zvanična politika odbijanja odgovornosti za ratne zločine.
Koliko god bilo teško prihvatiti činjenicu da je najveću diplomatsku pobjedu Bosne i Hercegovine na globalnom nivou isposlovala traljava osovina Bećirović - Konaković, Rezolucija je za sada najveća vanjskopolitička pobjeda BiH. Pobjeda, ali možda i Pirova, jer usvajanje rezolucije nije zaustavilo negiranje genocida, niti pomenuti dokument garantuje bilo kakvu kažnjivost za nipodaštavanje žrtava i njihovih porodica.
U novembru 2025. godine otkriven je i Cvijet Srebrenice nadomak sjedišta UN-a. Skromnom ceremonijom otkirvanja spomenika zatvoren je ciklus ovijekoviječavanja borbe za kulturu sjećanja pred međunarodnim institucijama.
Od tada do danas na polju vanjske politike nije urađeno ništa što bi doprinijelo produbljivanju svijesti o zločinu genocida. Današnja Srebrenica je idalje zadnja rupa na svirali većine bosanskohercegovačkih političara koji ne bi ni znali gdje se nalazi da nije 11. jula i godišnjice genocida. Svim drugim danima Srebrenica je prepuštena sama sebi i svojim ranama prošlosti koje cijeliva samoćom.
Legalizacija negiranja i sudovi bez prakse:
Tačno godinu dana nakon izglasavanja rezolucije, u maju prošle godine, završen je prvi sudski proces pred Sudom BiH za krivično djelo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Osuđen je Vojina Pavlović iz Bratunca.
Od 2021. godine i izmjena Krivičnog zakona BiH kojima je negiranje genocida postalo krivično djelo, pa sve do danas, Pavlović je jedina osoba osuđena za ovo krivično djelo. Pomenuta odredba donesena je zahvaljujući upotrebi Bonskih ovlaštenja od strane tadašnjeg Visokog predstavnika Valentina Inzka.
I takva praksa, u kojoj je neophodna inostrana, odnosno gostujuća intervencija da bi se krivičnim djelom proglasio nasušno nemoralan i anticivilizacijski čin, dovoljno govori o dijagnozi kolektivne svijesti domaćeg društva. Tužilaštvo BiH je u pet godina od izmjena Krivičnog zakona zaprimilo 43 prijave zbog negiranja genocida, od kojih je 40 odbačeno, kako zbog nedostatka dokaza, tako i zbog dedicita sudske prakse u sličnim predmetima.
Iz Memorijalnog centra Srebrenica u više navrata su naglasili da je učestalost negiranja genocida u Srebrenici porasla nakon donošenja UN-ove rezolucije. Sa obzirom na činjenicu da je na 49% teritorije BiH negiranje, ne samo genocida u Srebrenici, nego bilo kojih ratnih zločina poželjno i pedagoški promovisano ponašanje, ne treba da nas čudi stanje u kojem se kultura sjećanja posmatra kao anomalija. Nepoželjna izraslina na tkivu etnomitomanije.
Upravo je sudska praksa uz integralan obrazovni pristup tematici genocida u Srebrenici formula prema kojoj je moguće ostvariti bilo kakav napredak u pogledu zaštite žrtava, njihovih porodica, ali i društva koje se svakodnevno hrve sa svojom prošlošću.
Rezolucije, bez obzira koliko političkih poena i međunarodne promocije sa sobom nose, neće promijeniti poražavajuće stanje na terenu prema kojem je negiranje genocida dio folklora, a ne lapsus ili nenamjerna greška, jer negiranje ratnog zločina ni ne može biti slučajnost.
