Gdje prestaje uloga vještačke inteligencije, a počinje „uključivanje“ mozga?

- „Zamisli, samo ukucaš u Google ‘ChatGPT’ i otvori ti se chat u kojem možeš pitati šta god poželiš – i on ti odgovori.“
— „Ma daj, baš sve?“
— „Da, baš sve. Pričaš s njim kao sa čovjekom.“
— „Šta si ga ti pitala?“
— „Pa prvo sam iz šale postavljala neka glupa pitanja. A onda, prije neki dan, tražila da mi riješi kompletan zadatak na poslu.“
— „Nije li to onda neka vrsta prevare?“
— „Ma daj, kakva prevara. Niko ne zna da to nije moje. A i to sam samo tad uradila jer sam bila umorna. Neću stalno koristiti.“

Prepričavanje lektira, rješavanje matematičkih zadataka, pisanje sastava i seminarskih radova, davanje ideja, rješavanje projekata, kreiranje govora, savjeti iz svih oblasti života – od stila života, zdravlja, roditeljstva, problema u braku i s prijateljima, do razrješenja trauma iz prošlosti. Tu su i motivacione poruke kad nema nikog ko bi ti ih poslao, pa čak i sastavljanje natalne karte.

Sijaset pomoći, sve na jednom mjestu. Potpuno besplatno – ili, za one zahtjevnije, dvadesetak dolara mjesečno za napredne verzije.

Dobro ili ne?

Sjećate li se futurističkih filmova u kojima glavni lik ulazi u dom i komanduje: „Upali svjetlo“, „Pusti muziku“, „Reci mi današnje vijesti“ – a vještačka inteligencija sve to besprijekorno obavlja? Ta budućnost je sadašnjost. I, da, izgleda primamljivo. Konforno. Na dlanu su nam informacije za koje je nekada trebalo provesti dane i mjesece po bibliotekama, u razgovorima, u knjigama. Najčudnije od svega je to što se tranzicija između te prošlosti i današnjice desila unutar jedne generacije – za tridesetak godina.
Navikli smo se na nove tehnologije. Konzumiramo njihove benefite. I to nije nužno loše. U mnogome nam olakšavaju život i štede vrijeme.

Ali…
To čuveno ali.

Da li nas pretjerano oslanjanje na vještačku inteligenciju može dovesti do nerazvijanja analitičkih, misaonih i emocionalnih sposobnosti? Znamo li više uopšte gdje je granica – šta radi AI, a gdje počinje naša uloga?

Ovo su krucijalna pitanja – naročito za generacije koje dolaze, one koje će odrastati uz AI kao nešto potpuno normalno, a o životu bez nje neće znati gotovo ništa. Da li će te generacije biti pametnije jer imaju pristup informacijama za koje je nekada bio potreban cijeli životni vijek? Ili će biti generacija ljudi koji ne znaju ništa – dok ne pogledaju u svoj telefon?

Možda i jedno i drugo? Ili ništa od toga?

Bar ništa u odnosu na našu percepciju, na filtere kroz koje mi posmatramo stvarnost.
Kako god, o ovoj temi moglo bi se pisati danima i mjesecima. Gledati je iz filozofskog, obrazovnog, etičkog, ekonomskog i svakog drugog ugla. Ali bez obzira na to šta ćemo mi pisati, AI će nastaviti da se razvija.

Pitanje je:
Pridružiti se promjenama i postati svjestan korisnik novih tehnologija? Ili ostati zarobljen u vremenu, neprilagođen za savremeni svijet?

Odluka je – na vama.