Prije neki dan, tačnije 15. septembra, u Republici Srpskoj i Srbiji proslavljen je Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. To vem je relativno frišak praznik, na koji se Srbi jos nisu privikli, ali to nije tema ovog članka.

Tog dana u Banjaluci je postavljeno 1616 bijelih stolica sa podacima nestalih srpskih civila i vojnika tokom zadnjeg rata s jednostavnim pitanjem "Gdje su!?". Sama činjenica da se 30 godina nakon prestanka rata u Bosni i Hercegovini još uvijek traže ljudi je poražavajuća sama za sebe, ali.... Uvijek postoji ono "ali".

Prije svega, ovaj performans sa stolicama je "ukraden" od režisera Harisa Pašovića koji je nešto slično uradio 2012. godine, postavivši 11 541 crvenu stolicu na ulicama Sarajeva u znak sjećanja na isto toliko ubijenih stanovnika ovog grada tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine.

Pa eto braćo Srbi, ako već tražimo nestale, mogli smo to uraditi na originalan način, a ne da plagiramo.

Nemam nikakav problem što Srbi traže svoje nestale, naprotiv, to je njihova dužnost i obaveza, jer svaki ubijeni civil i vojnik trebaju da budu pronađeni i sahranjeni kako dolikuje. Ipak, da bi Republika Srpska tražila od drugih da joj otkriju grobove nestalih, ona mora isto to da uradi za Bošnjake i Hrvate. Zašto bi to važilo samo za jedne, ali ne i za druge?

Danas se u Bosni i Hercegovini još uvijek traži 7600 osoba nestalih tokom rata, i ako od ukupnog broja nestalih oduzmemo nestale Srbe, dobit ćemo da se još uvijek traži oko 6000 ljudi, a najveći broj njih je nestao na teritoriji Republike Srpske.

Nameće se jednostavno pitanje: ako je Republici Srpskoj stalo da pronađe nestale Srbe, zašto nije pomogla da se pronađu ostaci nestalih na njenoj teritoriji? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato što vlastima u Republici Srpskoj nisu važni nestali, već im je cij
manipulacija sopstvenim žrtvama. Manipulisanje žrtvama opet ima za cilj da nas uplaši, mobilizuje i pokaže da nema opuštanja, spavanja, jer "neprijatelj" je tu i spreman je da nas ponovno zaskoči.

Naravno, manipulacija sopstvenim žrtvama nije svojstveno samo srpskom nacionalizmu, već je to odlika svakog nacionalizma.

Sada dolazimo do moralnog aspekta ove priče. Kako je moguće da prosječan stanovnik Bosne i Hercegovine tako lako prelazi preko jednog vrlo jednostavnog principa, a on glasi: sve što važi za mene, treba da važi i za druge! Kako je moguće da toliki vjernici (ateisti su i onako statistička), ćute i ne plaše se božjeg suda!? Kako je moguće da nam je nacionalizam ispred ljudskosti!?

Ovo je pitanje za sve nas!