I tako, u zemlji u kojoj još uvijek brojimo kosti, na Hasinom brdu kod Bihaća počesmo i rafale da brojimo. Umjesto mirnog obilježavanja puca se u zrak, umjesto tišine u ime svih poginulih ,tekbiri rasparaše zimu koja je ionako tiha.

Da se razumijemo odmah, da ne bi bilo neke polemike: Bihać je grad heroja, a Hasino brdo je mjesto otpora. Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je kičma obrane ove zemlje i upravo zato, ono što smo vidjeli ovih dana nije čuvanje sjećanja već je njegovo nasilno prepakivanje.

U moru pakovanja drugima, vrijeme bi nam bilo da malo sebe pogledamo. Po islamu, prve riječi u Kur'anu su "uči , čitaj ". Koliko zapravo mi učimo i čitamo? Čini se nedovoljno ili veoma malo. Da učimo i čitamo, znali bismo razlikovati neke stvari. Recimo , da se na obilježavanju neke akcije ne puca niti se tekbira. Primjer jasan imamo u selu iznad Blagaja gdje se u septembru svake godine obilježava akcija " Jesen '94".

Od obilježavanja se očekuje mir, a kada mir prekinu pucnji i tekbiri to je jasna poruka. A poruke u Bosni i Hercegovini nikad nisu neutralne i nose veoma jaku poruku.

Naši očevi i djedovi nisu ginuli da bi se Bosna i Hercegovina svela na rafale i vjerske pokliče u javnom prostoru. Nisu stajali pred tenkovima niti su primali metke da bi danas neko, 30 godina kasnije, glumio ratnika.

Borili su se za državu u kojoj se neće pitati kako se zoveš, kako se krstiš ili kome se moliš – nego jesi li čovjek.
Armija RBiH nije bila ni džamijska, ni crkvena, ni nacionalna vojska. Bila je građanska i multietnička vojska. U njoj su ginuli ljudi različitih imena, vjera i prezimena. Prijeći preko toga tek tako, rafalati i tekbirati znači ubiti one koje su već mrtvi.

Najopasnije u cijeloj priči nije ni pucnjava sama po sebi. Najopasnija je normalizacija i sama ideja da je to način obilježavanja. Ako se tako obilježava ključna bitka, onda bi se i revolucija u Francuskoj trebala obilježavati pucnjem topova i vjerskim uzvicima?

Ovakvi prizori ne jačaju Bosnu i Hercegovinu. Oni je slabe. Ne čuvaju istinu o ratu, nego je iskrivljuju. Ne štite nas od nacionalizma drugih, nego ga hrane. I onda se čudimo kad nam drugi kažu: “Eto, svi ste isti.” Nismo svi isti. Ali ovakvim scenama dajemo municiju onima koji bi najradije izbrisali razliku između agresora i branioca.

Država se ne voli pucanjem. Država se voli odgovornošću. Sjećanje se ne čuva oružjem, nego dostojanstvom. A Armija RBiH, ako je ičemu služila, služila je da danas ne moramo pucati.
Ako to zaboravimo, onda nismo izdali samo ideju Bosne i Hercegovine.
Izdali smo vlastite očeve i djedove – koji se, budimo pošteni, nisu borili za ovakvu tišinu institucija i ovakvu buku oružja u miru.