Društvo, koje je požurilo da osudi djevojku koja nosi hidžab zbog zagrljaja muškarca, je isto društvo koje je okretalo glavu od djevojke koja je, trčeći ulicama Mostara, tražila pomoć i sklonište.

I tada i sada, osuda muškarca je izostala. Prigušena, negdje u pozadini.
Dok nam čuvari patrijarhata vrište u facu: "Nisi smjela!"

-"Nisi smjela da dodirneš muškarca, treba da predstavljaš islam.
U suprotnom, za šta ti je ta mahrama na glavi?"
-"Nisi smjela da se miješaš s muškarcima,
dovodiš i sebe i njega u iskušenje!"
-"Nisi smjela, jer ti tu i nije bilo mjesto."

Sve to su govorili nedavno.
Ovih dana su komentari užasniji.
Kao da svakim novim događajem,
novim femicidom,
društvo postaje ogorčenije na žene.
Istodobno, naklonjenije muškom rodu.

I rekli su...
Da šteta je, da lijep je, da zgodan je.
Da nije trebao tek tako sebi da upropasti život.

I rekli su...
Da ne osuđujemo, jer ne znamo njegovu stranu priče.
I da čudno je, jer je on ipak iz ugledne porodice.

I rekli su...
Da žena kriva je opet.
Što u kratkim haljinama,
šetala je ulicama evropskih gradova.
Sama. Nije smjela.

I osudili su...
Što ga možda nije prijavila.
Ili što ga je možda prijavila, ali kasno.
I što je uošte bila s njim.
Jer, trebala je predvidjeti.

I da nije prijavila, ipak je tražila pomoć trčeći ulicama mostarskim,
nadajući se da će neko priteći. Stići, prije no što bude kasno.
Kako to da je ni tada niste primijetili? Baš niko od vas?
Kako to da joj vrisak niste čuli?
Kako to da ste dopustili da bude kasno?

I zato nije problem nepodignut glas,
kada je društvo već odavno biralo da ne čuje.
Nije problem dužina ženine suknje,
već društvo koje će ubistvo opravdati dužinom ženine suknje.
I muškarčevom ljubomorom, naposljetku.
Kada drugih izgovora ponestane.

I kada opet glas podignemo, pokušat će da nas ušutkaju.
Jer društvu koje je naviklo na tišinu, smetat će bilo kakva buka.
I radije će tolerisati zvuk pucnja, nego vrisak životno ugrožene žene.
I opet će podignuti glas kada ženu neko zagrli, ali će zanijemiti kada je ubije.