Postoji ona jedna jeziva konstantacija koju sam negdje u toku predavanja čuo, a to je da se svako malo pojavi slika koja nas podsjeti da ovdje mir nije stanje, nego pauza. Kratka i uvijek spremna da pukne pod težinom transparenata, križeva i poruka koje ne traže razgovor, nego pokornost toj jednoj ideologiji.

Čitajući Dan Brown-a, dovoljno se naučiš nositi sa simbolima i njihovim značenjem. Dovoljno da makar površno znaš šta koji predstavlja.


Na fotografiji iznad – ratna zastava Armije BiH, razapeta kao relikvija, uz poruku: „Generale, čekamo zapovijed.“ Kakvu zapovjed? Da " nas " povede? Kuda i gdje da nas povede? U rovove ili groblja? Opet da budemo potlačen narod? Da budemo još jedna generacija traumatiziranih ljudi koji će poslije učiti djecu da se mržnja nasljeđuje i da je drugi i drugačiji lošiji od nas?

Ko to danas, 30 godina kasnije, ima pravo prizivati rat i nazivati to patriotizmom / šovinizmom?
Rat, očigledno, ovdje ne pamtimo – njega koristimo kao alat za " biti svoj na svom ", za " vrijeđanje drugih i drugačijih ".



Druga slika iznad ide i korak dalje. Post koji je Amir Hadžić proslijedio ( shareovao ) na svoj Facebook, a napisao ju je dotični " SDA BOT " čije ime ne bih da ističem. Poruka je to koja ukratko poručuje da onaj ko ne gleda „ pravu “ televiziju i ne izgovara „ prave “ riječi za „ pravog “ političkog lidera – zna gdje ide - ide u pakao. Jasno vidimo tragove vjere svedene na stranačku knjižicu. Bog pretvoren u jednog čovjeka - Bakira. I sve to dolazi od onih kojima je u vjeri da čovjek ne može biti Bog.

Niko se ne pita šta je sa normalnim ljudima kojima ove ideologije narušavaju apsolutno sve? Pečatiraju se i stavljaju im se razni nazivi zbog pojedinaca i njihovih izjava?

A onda ,s' druge strane imamo Mostar i ustaški križ. Natpisi koji su godinama sijali smrt, logore i ideologiju koja je iza sebe ostavila jame i mnoge ožiljke. I opet ista priča koja kaže da su to pojedinci, i da to ne predstavlja nikoga. Ne treba dizati tenzije rekli bi. Kao da se fašizam povlači sam od sebe ako ga dovoljno dugo ignorišemo.




I problem upravo tu leži i ležat će do Bog zna kad. Problem je što su Ustaše oslobađale gradove kako drugi to vide. Problem je u percepciji toga. Nažalost, ne vidi se daleko, jer da se vidi, istina bi isplivala i svima bi jasni bili masovni zločini počinjeni s' te strane.

Problem je i u sistemskom stvaranju novog božanstva - Bakira Izetbegovića. U ljudskoj psihi je nekako nedokučivo da je Bog nevidljiv pa je lakše imati Boga koji je tu i koji se vidi.

Ovdje leži ključna stvar: ove slike se ne poništavaju međusobno – one se hrane jedna drugom. Jedan ekstrem opravdava drugi. Jedna zastava traži drugu. Jedan križ priziva novi transparent.
I tako Mostar ostaje zarobljen između simbola, dok obični ljudi šute.


Šute jer su umorni, jer znaju da ih niko ne pita , jer im djeca odlaze iz države.

Ovo je odavno postalo societas non grata što bi latinskom značilo - nepoželjno društvo. Ovdje se više ne radi o nacijama i vjerama već o ideologijama koje su ušle u korijen vjere i tradicije. Danas je jel' te moderno biti " katolik i ustaša ", " musliman i ona ružna riječ na b" ili " pravoslavac i četnik ". Danas je moderno biti naš i imati njihove. Danas je moderno iscrtavati križeve, prizivati Bakira za Boga, a ustvari niko nije svjestan da se kao država pretvaramo u moderno ratište.