624. godine muslimani su pobijedili u bici na Bedru.
Godinu dana kasnije, 625. godine, izgubili su bitku na Uhudu.

Narednih tri stotine godina, sve do kraja 11. stoljeća, islamski halifat širio se nevjerovatnom brzinom na tri kontinenta – od Indije do Španije.

Krajem 11. stoljeća ujedinjena kršćanska Evropa pokreće križarske ratove protiv islama. Od tada pa sve do 1271. godine muslimani su vodili konstantnu borbu za opstanak, kada su konačno osvojili posljednju križarsku utvrdu u Siriji.

Dok se jedan dio islamskog svijeta oporavljao od križarskih ratova, muslimani na dalekom istoku, prema Indiji, postali su žrtve brutalne agresije mongolskih hordi. U samo jednom gradu,Mervu,prema pojedinim izvorima,ubijeno je 1,2 miliona muslimana. Mongolsko carstvo s politikom protiv islama doživjelo je potpuni zaokret, na čelu tog carstva kasnije je bio musliman – Timur.

1453. godine muslimani osvajaju Konstantinopolj, današnji Istanbul.
Trideset devet godina kasnije, 1492,muslimani gube Španiju.

Od 1500. godine pa do 1698. teritorija pod muslimanskom kontrolom širi se sve do Beča na zapadu.

Od 1699. pa do 1924. godine bilježi se konstantno opadanje muslimanskih teritorija, sve dok muslimani sami nisu svrgnuli posljednjeg halifu i ukinuli halifat.

Tokom 20. stoljeća dolazi do potpunog razjedinjenja islamskog svijeta i formiranja nacionalnih država. Ekonomija kod tih novonastalih država gotovo da ne postoji. Vlada veliko siromaštvo i anarhija.

1947. godine doseljeni Jevreji iz Evrope, uz pomoć zločina i zapadne politike, u srcu islamskog svijeta stvaraju jevrejsku državu Izrael.
Međutim, vrlo je upitno koliko je Izrael zaista država, jer od samog početka pa sve do danas ne postoje jasne granice te zemlje. Ni sam Izrael ne zna gdje počinje, a gdje završava.

Taj čin nije pokrenuo islamski svijet niti muslimane da se ujedine, ali je Zapadu poslao jasnu poruku da je Istok zreo za novo doba. Muslimani, samo dvadeset tri godine nakon ukidanja halifata titule oko koje su bili okupljeni,nisu pokazali nikakvu namjeru da se ujedine.

Početkom 21. stoljeća, mnoge islamske zemlje pokazuju značajan ekonomski razvoj zasnovan na prirodnim resursima. Time šalju Zapadu sliku svoje nezavisnosti, što se mnogima nije dopalo. Zbog straha od moguće dominacije, uslijedila je invazivna i brutalna okupacija Istoka pod parolama „gušenje islamskog terorizma“ i „uspostavljanje demokratskih vrijednosti“. Islamski svijet uveden je u moderno dužničko ropstvo, a mnogi muslimani, zbog rata i siromaštva, bili su prisiljeni otići na Zapad.
Samo u 2015. godini, u prvom valu, Njemačka je primila milion izbjeglica iz Sirije.

Doseljeni muslimani ubrzo su postali meta desničarske politike, jer su širili svoje zajednice i čuvali islamski identitet, što je dovelo do popularnosti desno orijentisanih političara. Ipak, desnica je ubrzo stjerana u ćošak, jer su doseljeni muslimani postali važna karika u ekonomiji Zapada.

Kada pogledamo historijski slijed događaja, jasno je da se od samog početka smjenjuju periodi uspona i periodi opadanja.
U tih 1445 godina bilo je mnogo žrtava i mnogo nepravde.

Danas, na izmaku prve četvrtine drugog milenija, jasno vidimo da se nešto dešava na svjetskoj sceni.

Islam na dalekom Zapadu ulazi u svoj renesansni period, dok se Istok guši u talasu nasilja, istrebljenja, zločina, ali i u opadanju imana kod muslimana te rastu pohlepe i oholosti vladara islamskih zemalja.

Postavlja se pitanje…
Hoće li se Ummet probuditi, ili će naši potomci, u zoru trećeg milenija, biti na pragu novog zlatnog doba islama,ali tada u srcu Zapada, odakle će krenuti osvajanje Istoka kako bi mu se vratila stara slava?
Ili je ovo početak priče u kojoj će se, pred sami Sudnji dan, pojaviti mali crni Arap koji će rušiti Kabu, kamen po kamen, a neće biti muslimana da ga spriječi?

Muslimani Arapskog poluotoka nisu znali šta se dešava sa muslimanima u Španiji – i neće biti pozvani na odgovornost.

A mi?
Nama je sve jasno!

Uradi koliko je do tebe, a ti najbolje znaš gdje je granica tvoje mogućnosti.

I Salahuddin Ejubi je znao!