A Isus se rodi u Betlehemu judejskom… (Matej 2:1):

Zvjezde su rasparale nebo nad sasušenom zemljom. Noć je prevrtljivo ohladila vazduh. Jedna žena, kako rekoše i zapisaše djevica, u otrcanim prnjama tražila je spas boreći se sa sopstvenom utrobom. Pod plaštom noći, polegnuta na ugaženo sjeno istisnula je novorođenče na svijet. Cmizdrav i krvav, goluždravi Isus nije ni slutio šta su mu sve zapisali.
Dočekaše ga čobani i neslućeni otac Josip. Betlehemskom stolaru uspjelo je nemoguće, da istovremeno bude Marijin zaručnik, ali ne i Isusov biološki otac. Poduhvat je ovo kakav nikada više nije ponovljen za svijeta i vijeka. Prvi i posljednji uspješan odlazak bez kurca u svatove.


Zasigurno bi i više plakao da je znao da će ga raščerečiti na krstu, pa potom vraćati u život tražeći od njega spas. Rođen među Jevrejima, pod rimskom upravom Isus nije imao pametnija posla nego da osnuje sektu, koja će direktno doprinijeti raspadu najveće čovječanstvu poznate imperije - Rimskog Carstva.

Besmrtan će postati tek onda kada zvanično umre, a kult njegove ličnosti postaće referentna vrijednost idolopoklonstva.

I ugledaće Sina Čovječijega gdje dolazi na oblacima s velikom silom i slavom. (Matej 24:30):

Kako tada, tako i danas, na Zapadnoj obali, južno od Jerusalema, u današnjem i tadašnjem Betlehemu, djeca se rađaju pod okupacijom. Ovog puta ona nije rimska, već cionistička, a uz novorođenčad ne dolaze nebeski darovi, nego bljesak raketa i samrtni plač koji najavljuje skoro istrebljenje.

Betlehem, ne samo judejski, već i cionistički omeđen je žandarmerijskom ogradom, a iznureni život u tračcima gmiže od čovjeka do čovjeka.

Jevreji, iako nisu svi cionisti skrštenih ruku čekaju da Palestinci postanu samo statistika, saldo leševa na obrazu čovječanstva. Ovogodišnji Božić je drugačiji, da li zbog opšte neimaštine ili zbog činjenice da treću godinu za redom Isusovu domovinu uništava politika etničkog čišćenja. Nema euforije, lampice ne gore kao prije, borovi se povijaju pod naletima vihora realnosti, Božić je, a kao da nije.

Poruke mira i svečane poslanice pretvorile su se u puku zajebanciju, morbidnu ironiju koja oslikava nemoć kompletnog svijeta da učini bilo šta osim da traži milost, spasenje i oprost. Jednom kada molitve postanu glavnu oružje, bitka je već unaprijed izgubljena.

Palestinski narod ne jede Papine utješne sintagme, a plodom neće uroditi ni njegovi pozivi na prekid vatre. Krunice nisu municija, džepne biblijice nisu lijekovi. Ni tespisi, kao ni podpazušni kura'nčići nisu od velike pomoći. Svako njihovo slovo pomela je prašina uništenja koja obasjava palestinski horizont.

Ovo je dan koji učini Gospod; kličimo i radujmo se u njemu! (Psalm)

Božić više nije samo blagdan rođenja, već i praznik smrti. Jedini rođendan koji se slavi sa tugom i suzama koje nisu radosnice. Bez torte i svijećica, pod napuklim šatorom i blatom na nogama. Uz petrolejsku svijeću i crijeva plačljiva od gladi.

Tamo gdje je prije više od dvije hiljade godina rođen Isus, kako bi navodno promijenio svijet, danas se djeca zasigurno rađaju kako bi postala žrtve tog Isusovog svijeta. Svijeta u kojem nema kamenja koliko ima bezgrešnih, a ni sudija koliko ima krivih.

Svijeta koji ni Isus ne bi prepoznao da se sada ponovo rodi.