Novi slučaj femicida u Bosni i Hercegovini uznemirio je javnost. I dok mnogi oplakuju za nastradalom ženom, ima i onih koji se opet ne poistovjećuju sa tim.

Nažalost, skupovi koje smo imali, nisu urodili plodom ( kao da ikad išta u ovoj državi urodi plodom ). Žena je bila razvedena i živjela na drugoj adresi od monstruma, ali ni to nije pomoglo.

I kažu " razvedi se, otiđi od njega, bit će ti bolje ". U ovoj državi ne ide to tako. Sistem ne ide, a monstrumi idu po svoje nove žrtve.

Statistički gledano, ovo je veliki poraz.
U Bosni i Hercegovini ubijeno je najmanje 107 žena u porodično-partnerskom kontekstu. Samo u periodu 2023–2024. zabilježeno je 35 ubistava žena. U 2024. godini ubijeno je najmanje 12 žena, a sličan trend nastavio se i u 2025 i 2026. godini.

Činjenica je da većina tih žena su stradale tamo gdje bi trebale biti najsigurnije - kod kuće. U većini tih slučajeva počinilac nije bio nepoznat čovjek — nego partner ili bivši partner. Drugim riječima, opasnost nije dolazila izvana, nego iz odnosa koji je već bio obilježen nasiljem.

Žrtva je bila i novinarka. Kolegica! Ista profesija, ista želja za radom, za istraživanjem. Istraživala je sve, samo glavu monstruma nije mogla. Kao i svaka žrtva femicida.

Od Mostara se ništa promijenilo nije. Malo protesta, skupova ( da se zadovolji lični interes ) i to je sve. Kao da neko misli na žrtve.

Sve će opet da bude normalno, mnogi će na posao da idu, da lete u zagrljaj majci, ali to dijete će rasti bez majke. Čijom krivicom?

Dolazimo do institucija po ko zna koji put. Prijavljivano je, šućeno je. Koliko to koštaju privilegije muškarca u policiji u odnosu na ženu?

Sad' će se provlačiti ono famozno : " Miran je on, ne bi ni mrava zgazio ".

Ne bi ni mrava? Možda.
Ali ženu — jeste.

I tu prestaje svaka rasprava.

“ Ko zna šta je ona njemu uradila. ”

Neću ja, neće onaj koji ovo čita, neće niko.
Nećemo to više slušati.
Ne postoji “šta je ona uradila” koje završava njenom smrću.

Ne postoji opravdanje.
Ne postoji balans.
Postoji ubica i postoji žrtva.

I svaki put isti kalup:

On — miran, fin, povučen
On — dijete za primjer
On — ne bi mrava zgazio

A ona?
Ona postaje niko i ništa? Je l'?

Kako je moguće da se uopšte postavlja pitanje ko je kriv?
Kako neko ima potrebu da traži razlog u njenom ponašanju, a ne u njegovom zločinu?

Kako se žrtva umanjuje, a ubici se traži opravdanje?

To nije neznanje
To je izbor!

“Sad' će da pišu da je femicid.”

I treba da pišu

Jer jeste

Nije došao nikakav “ mrav ” pa da ga nije zgazio

On je, dragi moji, odlučio da zgazi nju
Da joj uzme život
Da izbriše sve što je bila

A bila je sve :

Novinarka
Majka
Sestra
Kćerka
Prijateljica
Komšinica

ŽENA

I to je dovoljno

Svaki put kad neko digne ruku na ženu, to nije samo njegov pad
To je poraz svih onih koji ga opravdavaju
Svih koji šute

Svih koji traže ono ALI

Nema ALI

Postoji granica — i ona je odavno pređena.
I svaki put se prelazi iznova i iznova.

Zato, dosta više mitova o “dobrim momcima”.

Dosta pokušaja branjenja.
Dosta prebacivanja krivice.

Jer svaki put kada neko odluči da brani monstruma, ubija žrtvu još jednom.