U toj kući čovjek se rađa mrtav, a umire dok je još živ.

I najsitnija čestica tog preživljavanja je sama po sebi endemska. Eto baš tu, nadomak maslinasto - zelenog prozorskov okna, sa čelom naslonjenim na staklo, a očiju upiljenjh u usku, pošljunčanu stazu, ona je čekala. Njen pogled bio je prepun onog istog, dječijeg nadanja, koje ne zamire čak ni onda kada se i najkrupniji snovi plašljivo rasprše pred naviranjem realnosti. To nadanje, koje na jeziku ostavlja ukus dobrovoljnog mučeništva, nalik zrnevlju šećera koje pljuvačka brzo otopi, bilo je sve što je život mogao da joj ponudi.

Doći će.

Ponavljala je kao kakvu pobjedničku mantru, plačljivo gledajući u njegovu sliku na maloj polici od presovane piljevine. Ipak, ne bi zaplakala. Po jednu skromnu suzu iz oba oka sa sobom bi odnosili rubci rukava. Previš joj je godina da plače, veli, a nema ko ni da je vidi, ni da je čuje. Kakve su to suze kad su samo njene?

Sa te slike, koja nema svoju posvetu, jer nije ni slutila da će joj trebati, gledaju je dva zelena ona, a po dno njih rumeni se par obraza u čijim uglovima se naziru rupice, a na njihovim krajevima konture osmjeha. Sve što je ostalo od njegovog lica. Uspomena koja boli, trajno utisnuta u sjećanje.

Vruće je, sunce prlji. Kada joj ista putanja od sobe do sobe dosadi, izađe vani. Gleda staru krušku, a ispod nje naramak ploda po kojem skakuće pohlepni stršljen, dok halapljivo gricka slatko voćno meso. Te kruške je i on brao, propinjujući se na prste. Kada ih je posljednji put brao, glasom koji briše svaku sumnju reče:

Uzeću jednu, da me sjeti na tebe.

Ne budali, brzo ćeš ti meni.

Rekla mu je to kroz zajebanciju iza koje se krilo jezero suza. Da ga je gledala duže kako spokojno korača u neslućenu vječnost, ne bi se suzdržala.

Vjetar koji stidljivo zaplahuje grane donese sa sobom zvukove prošlosti. Zatvorila je oči. Svaki put je ovako. Zna ona to od ranije, ali ne može protiv sebe. Tu bitku uvijek gubi. Slika koju stvaraju glasovi u tami kapaka jasnija je od one koju može da vidi kada otvoru oči. Oči su u grču i rade to same, refleksno. Ona ih ne spriječava. Prepušta se sopstvenoj slabosti. Ovako je još prije mnogo godina otkrila da bol ne prestaje.

Crvljivo se zavlači u svaki kapilar, te tako postaje sastavni dio organizma. Kada se sa njim ne bi budila, ne bi ni znala da je još živa.

Jednom prilikom, kada mu je bilo svega pet godina, pitao ju je:

Mama, kad bi bježala iz kuće, šta bi ponijela sa sobom?

Zatečena i bez ikakvog unaprijed pripremljenog odgovora (kako to obično i biva sa dječijim pitanjima) rekla je:

Tebe sine. Samo tebe i ništa više.

Nosila bi ga sa sobom svugdje i stalno, sve dok se ponovo ne bi vratili kući, onda kada u daljini opet bude odjekivao mir. Jedini je problem u tome što mir nema zvuk, ni boju, ni miris, a ni ukus. Rat sa druge strane ima sve te fiziološke osobine. Planirano uništenje obiluje veličanstvenom estetikom kultivisanog divljaštva.

Nosila bi ga na ramenima i leđima, dubio bi joj na glavi, kao i mnogo puta ranije sa tim silnim pitanjima i podpitanjima. Uživala je u tome što je baš ona njegova majka, a baš on njen sin. Jedini sin, svoje jedine majke.

Godine su prolazile.
Zamomčio ti se onaj mali, govorile bi nane po Opetcima gledajući kroz kapke na roletnama kako Hasib majci dovodi svoju Mevlidu da se upoznaju. Mahalski nadzorni sistemi nikada ne maše u svojim analizama. Vijekovima je to stara tradicija obavještajnog zanata. I bile su u pravu! Oženio je Hasib svoju Mevlidu. Prođoše svatovi kroz Opetce, svatovi bošnjački i srpski, svatovi ljudski.

Ne malo nakon što je vjenčanica propuzala kroz selo, u porodicu Omerović došla je prinova. Mevlidino i Hasibovo prvo dijete. Plod kojim je ljubav ozvaničila svoje postojanje. Tri godine kasnije Mevlida je ponovo rodila. Svega je bilo u kući Omerovića. Smijeha, plača, radosti, tuge, prvih koraka i prvih riječi. Bilo je života. Djevičanski svježeg, neukaljano friškog.

Sve je bilo san, san obgrljen javom koja mu nije dopuštala da prestane. Spavaj Hasibe, jer ovo što ti živiš san je mnogih.

Kada su se probudili bio je 11. juli. Vazduh se uskomešao, nalik želudcu koji sluti, ali ne vidi svoje slutnje. Vrijeme se topilo na julskoj žegi, a satovi su čekali da izdahnu. Kao zvuk hitaca u daljini Srebrenicom se prolomila vijest da holandski bataljon napušta zaštićenu enklavu. Osokoljeni surovim šarmom otvorili su kapiju kako bi smrt slobodno ušetala. Bujrum krvnici naši! Dobro nam došli!

Djecu je držala lijevom, a prstima desne ruke mrsila Hasibovu kosu. Nije plakala, a nije ni on. On nije plakao zbog nje, a ona nije plakala zbog njega. Suze im svakako ne bi pomogle.

Usne je prislonio na njeno čelo. Grizući tanko meso desni, kako bi bol prestigla suze, reče Mevlidi:

Čuvaj nam djecu.

Hoću.

Ja ću kroz šumu, pa ćemo se srest. I prouči što god, kažu valja se.

Ništa više nije rekla, kratko klimnuvši glavom privila ga je uz sebe. Dodir, miris, obraz uz obraz, koža na koži, tijela stopljena, a duše isprepletene.

Mevlida tog 11. jula 1995. godine nije znala da nikada više neće vidjeti svog Hasiba. Neće više osjetiti njegove usne na svojima, neće više piti kahvu zajedno gledajući rujno obzorje, neće se više svađati oko jorgana u akšam, neće više, jer njega više neće biti.

Mevlida je sa djecom u sklopu kolone plavih šljemova uspijela na vrijeme da napusti Srebrenicu. Hasib je krenuo pješke kroz šumu u smjeru Kravice. Smrt je bila svega jedan korak ispred njega. Taman toliko koliko joj je trebalo da golim rukama iščupa život iz tridesetčetverogodišnjaka.

1998. godine kod Zvornika je otkrivena masovna grobnica Liplje. Jedna od najvećih na prostoru Bosne i Hercegovine. Spomenik čovječanstvu onakvom kakvo odistinski jeste.

2013. godine među nagomilanim tijelima, komadima potrgane tkanine i rojevima halapljivih mušica, izvučena je jedna čeljusna kost. Komad donje vilice bez pratećih ostataka glave. Zar je to sve što je ostalo od Hasiba?

Mevlidi je zazvonio telefon. Broj nepoznat. Javila se.

Halo.

Halo dobar dan, da li razgovaram sa Mevlidom Omerović?

Da izvolite?

Moje ime je Azra, zovem Vas ispred Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

Dobro.

Gospođo Omerović naše kolege su prošle sedmice na lokalitetu Liplje kod Zvornika iskopale kost čija se struktura podudara sa DNK podacima koje ste ranije predali institutu.

Muk. Sporadičan šum iz praznog telefonskog prostora.

Halo, da li me čujete.

Čujem Vas Azra. Koliko ste kostiju našli?

Pa jednu, to sam Vam već rekla.

U redu, hvala. Nazvaću Vas kasnije.

Kako samo jednu? Pa moj Hasib je bio čitav čovjek kad sam ga zadnji put vidjela. Zar je to sve što je od njega ostalo?

Da, samo jedna kost je ostala od Hasiba Omerovića iz Opetaca koji je 12. jula ubijen na području Kravice. Mevlida je 12 godina čekala nadajući se da će pronaći njegovo tijelo. Nađena je samo još jedna kost.

Zakopavanje, otkopavanje, prekopavanje, mrvljenje, gašeni kreč, snijeg, kiša, blato. I ponovo ništa. I tako jedno te isto NIŠTA cijelih 30 godina.

Danas će u Potočarima Mevlida vidjeti tabut prekriven zelenom plahtom, a u njemu kost i na humci zemlje zaboden drveni nišan sa Hasibovim imenom.


Konačno će mu proučiti fatihu. Fatihu za jednu ženu, jednu kuću i jednu kost. Amin.




Iz zemlje zagnojene krvlju proklijaće bijeli cvijet prkosa, zaliven suzom majčinom, suzom ženinom. Blijedom, slanom i nečujnom. Suzom bola starom 30 godina.

6 241 od 8372.